PODIJELI
FOTO: SLOBODA-BOSNA

Moji roditelji Obrad i Davorinka u Mostaru su se intenzivno družili sa Muhamedom i Zlatom, roditeljima profesora Zdravka

Grebe. Ja sam rođen 1950., a Grebo je nešto stariji od mene, pa je tako jednom prilikom moj otac kazao mojoj majci: “Davorinka, slažeš li se da se i naš sin zove Zdravko”?

Tako sam ja dobio ime, ali godinama poslije kada sam upoznao Zdravka Grebu ostao sam iznenađen. Naime, mislio sam da je on, kao i ja, dvometarski div, a upoznao sam se sa od mene znatno nižim, mršavijim i fizički krhkijim čovjekom, koji je imao univerzitetske planove. Naravno, kada smo se upoznali i kada sam shvatio kako je Zdravko dobar čova, onda sam shvatio zašto su mi roditelji dali ime Zdravko.

UBITAČNI BOSNIN CENTAR

Kada sam iz Trebinja došao na zimske ferije u Sarajevo, nisam mogao ni pomisliti da će mi košarka obilježiti život. Kod kina Dubrovnik prišao mi je te 1967. tadašnji trener Bosne Milenko Novaković, kojeg je privukla moja visina i ja sam odmah nakon završetka gimnazije došao na svoj prvi trening u dresu sarajevske Bosne.

Tada smo trenirali u FIS-u jer Skenderija još uvijek nije bila završena, a 1971. dešava se najznačajniji trenutak u Bosninom životu. Tada je, naime, Bogdan Boša Tanjević ujedno bio igrač i trener Bosne, koja je u to vrijeme bila provincijalan klub, čak ni trenerke nismo imali. Boša nas je uveo u mašinu, dva puta dnevno trening, planinske pripreme,

trčanje i dizanje tegova u šumi zbog čega smo Bošu nazvali Šumateg. Tek poslije košarkaški stručnjaci u Jugoslaviji shvatili su da je Boša bio košarkaški revolucionar, da smo radili pripreme kao što to čine NBA igrači i da je bio ozbiljan kada je rekao da će Bosna biti prvak Jugoslavije i prvak Evrope. Tada sam živio u sobi u hotelu Central, ali volio sam nakon utakmica da se opustim i u kafani. Pamtim da je jednog ponedjeljka ujutro Boša ljut upao u moju od alkohola smrdljivu hotelsku sobu jer nisam došao na trening. I dan-danas me strah kada se sjetim tog susreta nakon kojeg sam ozbiljno i redovno počeo ići na treninge. Bila je to veoma mlada, požrtvovana i talentovana generacija, koja je Bosnu 1979. dovela i do titule prvaka Evrope. Svaka čast svima nama igračima, to smo složno mislili i govorili svi mi igrači, ali Boša je glavni tvorac svjetskog uspjeha Bosne jer on je bio vizionar i vjerovao je u Bosnu. Nikome od nas novac nije bio važan, nego smo sve to radili iz patriotizma, entuzijazma i ljubavi prema košarci. Bio je to zlatni period za sport, privredu, kulturu BiH, iako smo znali da to izaziva čuđenje i zavist Beograda, Zagreba i Ljubljane.

OPROŠTAJ OD BOSNE

U Bosni sam proveo najljepši dio svog života, a Kinđe i Boša su me često zafrkavali da sarajevski taksisti bez mene ne bi imali posla i da sam u stanju potrošiti milion dolara za tili čas. Volio sam košarku i društveni život, znao sam taksijem putovati od Sarajeva do Trebinja. Također, bio sam ponosan što je Boša u mene imao povjerenje i što je govorio da za svaku loptu ginem na parketu. To mi je dalo dodatnu snagu da se “bacam” na utakmicama, da zajedno sa ostalim suigračima ginem ispod koševa i da tih 70-ih godina prošlog stoljeća u dresu mlade jugoslovenske reprezentacije koju je vodio Boša zaustavim najboljeg sovjetskog centra Aleksandra Belova, koji je bio preteča velikog Sabonisa.

Kada je Bosna ušla u prvu ligu, Vinko Jelovac iz ljubljanske Olimpije bio je jedan od najboljih centara u Evropi, ali meni Boša autoritativno kaže: “Ne smije ti Jelovac dati koš.” Iako mi je Boša rekao šta i kako da radim, ja se odlučim na ludački fol. Jelovcu sam ispod brka rekao da ću ga zaklati ako bude dobro igrao, te on bude kao “truba”. Dvije godine potom sjedili smo Jelovac, Damir Šolman i ja u restoranu na Hvaru, i pita mene Vinko: “Zdravko, da li si stvarno onda imao nož?” Šolman i ja smo pali ispod stola od šege jer je dobri Vinko Jelovac mislio da u BiH zaista svi hodaju sa čakijama! Damir Šolman je bio svjedok i mog oproštaja od dresa Bosne. Godine 1977. igrali smo majstoricu za prvaka Jugoslavije protiv Jugoplastike, i dobili ih u Splitu 16 razlike što je tada bila senzacija. Onda su nas sjajni Splićani predvođeni Šolmanom i Jerkovom dobili u Sarajevu, pa se treća odlučujuća utakmica igrala u Beogradu,

gdje je tom prilikom došlo, čini mi se, cijelo Sarajevo. Super nam je išlo, ali nam je voda ušla u uši i izgubili smo kada je Šolman u zadnjoj stotinki postigao koš. Tada sam od tuge i jada pregorio te otišao u Pulu, ali sam u Grenoblu bio specijalni gost kada je Bosna postala prvak Evrope što je tada bio najveći klupski košarkaški uspjeh ostvaren u Titovoj Jugoslaviji, a zbog čega sam od Boše i Bosne dobio pohvalu i počasnu plaketu.

PJEVAČ, SIDRAN, KEMO, TOSKIĆ

Davorin Popović Pjevač nije bio samo fenomenalan pjevač, nego je bio i odličan košarkaš, ali nije mogao paralelno raditi oba posla, pa se odlučio da postane muzička legenda. Nas su zbližili sport, muzika i kafane, a sarajevska čaršija zezala nas je zbog razlike u visini između njega i mene jer je Davorin u odnosu na mene bio visok “metar i žilet”. Sjećam se da me podbadao kada sam kupio kožne kaubojske čizme sa visokom petom jer je mislio da sam to učinio samo da bih dodatno istakao razliku između moje i njegove tjelesne konstitucije.

U Starom satu često smo pili viski, pa nas konobar pita kako to da pijemo istu marku i istu količinu, a Davorin mu odgovara: “E, to ti je princip spojenih posuda!” Zbog toga je Davorin bio sretan kada bi u centru grada iščekivali ko će naići niži od njega, odnosno kada bi pored Lisca prošli Kemal Monteno, Fadil Toskić ili Abdulah Sidran. Tada bi se Davorin laktom oslonio na njihovo rame i pitao: “Vozdra, raja, šta ima novo?” Godinama poslije Davorin je bio oduševljen kada je saznao da je Sidran bio gost u mom kafiću u Trebinju. Imao sam nizak šank za kojim je stajao Avdo, koji je uzimajući čašu pića veselo kazao: “Eeeee, bravoooo, moj Čečure, konačno se ne moram mučiti da dohvatim čašu sa šanka!” Kako smo Davorin i ja često bili u muškom društvu, sarajevski šereti pitali su nas “kako i kada mislite naći cure?”, a Davorin im je odgovarao: “Kad kokuzluk pokuca na vrata, tada ljubav ode kroz prozor.” Bio je redovan posjetilac utakmica Bosne, a dobro pamtim šta je uradio kada smo igrali protiv Jugoplastike.

U dvoranu je ušao u trenutku sudijskog podbacivanja lopte, dakle u momentu kada je vladala apsolutna tišina na parketu i tribinama, a Davorin je mirno prošao pored zapisničkog stola i sudijama glasno doviknuo: “Sudije, pripazite mi Čečura ili će biti belaja, on nosi broj 13!”. Iako nisam imao sluha, ponekad mi je dozvoljavao da u sitnim noćnim satima zapjevam sa njim u kafani, ali kruna mog muzičkog života bila je kada sam bio na

snimanju Indexove himne Bacila je sve niz rijeku. Koliko sam volio Pjevača, pokazuje i činjenica da se moj stariji sin zove Saša a mlađi Davorin.

KUMSTVO SA KINĐETOM

Mirza Delibašić Kinđe također je bio nezaobilazan dio našeg društva. Obećavajuću tenisku karijeru zamijenio je košarkom, pa je kao vanserijski košarkaški talenat dobio ponudu da iz Tuzle pređe u beogradski Partizan. No, zahvaljujući snalažljivosti i upornosti Boše, Mirza je došao u Bosnu. Pamtim da je Boša bio najsretniji čovjek na svijetu kada je Mirza konačno obukao Bosnin dres. Nakon prvog zajedničkog treninga pita me Mirza da li ćemo otići na piće da se osvježimo, a ja ga odvedem na nekoliko piva da ugasimo žeđ. Tako je počelo naše intenzivno druženje i na putovanjima smo uvijek bili cimeri u hotelskoj sobi. Naime, Davorin Popović bio je stariji a Mirza Delibašić moj mlađi brat. Pamtim našu omiljenu poslovicu koju smo preuzeli sa natpisa iz jedne kafane: “Čemu tuga, čemu bol, kad postoje košarka i alkohol!” Koliko smo bili na istim talasnim dužinama, zorno pokazuje primjer da smo jednoga dana u isti glas kazali: “Kada se budemo ženili, jedan drugom bićemo kumovi.” To se i ostvarilo, pa smo se počeli oslovljavati sa “kume”. On se drugi put oženio u mom Trebinju, a na pitanja gdje će i sa kim će ljetovati, odgovarao je “u Trebinju sa Čečurom i njegovim roditeljima” jer nam je Jadran bio na dohvat ruke.

U vrijeme kada sam, pak, živio u Puli zatrebalo mi je jednog dana nešto para, pa se obratim Mirzi u Sarajevu. Preko PTT-a mi je ekspresno poslao novac, ali je Mirza odabrao priznanicu sa sloganom “štednja je mudrost trošenja.” Zbog svih sjećanja i našeg prijateljstva ponosan sam što ću se u petak, 8. decembra, u slavu i sjećanje na Mirzu ponovo naći u dresu Bosne sa starim jugoslovenskim i Realovim asovima.

GENERAL MAMULA U MADRIDU

Sedamdesetih smo igrali protiv Njemačke na Univerzijadi u Moskvi. Iako se nikada u životu nisam volio tući, iznerviran, malo sam pesnicom u facu udario njemačkog centra i on je pao u nesvijest. Frka mi šta će sada reći Boša i moji roditelji, sudije me isključile i tužan idem ka klupi očekujući da će me od ljutnje Boše spasiti moji suigrači. No, svi oni se izmiču, okreću mi leđa i čujem Mirzu kako im govori “odjebimo ga i nastavimo tekmu

jer Čečo hoće sada sve Švabe da ko levate povali.” Ja ga pitam da li je poludio, šta to bulazni kada zna da se u životu nisam potukao, a njemu sve to šega. Mirza je volio da se zajebava, takav je bio i u vrijeme kada je igrao za Real iz Madrida, gdje je bio apsolutna zvijezda. On ljude oko sebe nije osvajao samo zato što je bio košarkaški genije, nego jer je bio duhovit, dobar i pošten. Kada sam bio kod njega u Madridu, ostao sam šokiran njegovim božanskim statusom u Španiji, gdje je imao i vlastitog liftboja. Taj simpatični mladi Španac bio je obučen u izglačanu bijelu uniformu zbog čega mu je Mirza uvijek govorio: “Druže generale Branko Mamula, kako ste danas?”

DARIO DŽAMONJA I NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ

Kako sam stanovao u hotelu Central a zatim u Evropi, te kako smo na svim gostovanjima odsjedali u hotelima, meni je hotelskih soba bilo preko glave. Jednoga dana u kafanskom društvu požalim se zbog toga i tada mi Daco Džamonja, koji je oko vrata kao ukras nosio pertlu sa otvaračem za boce, kaže: “Iako si ti Bosnaš a ja Željin košarkaški fanatik, hajde dođi, bolan, kod mene u stan da živiš, šta će nam faliti?” Tako se preselim u ulicu Kranjčevićeva 9 kod Dace i super mi bude: volio se družiti, pričati i šaliti, savršeno je pisao i imao je odličan cug, pri čemu je meni Skenderija bila blizu da idem na treninge. Zajedno smo živjeli dvije godine i kroz Dacin stan prošlo je, čini mi se, cijelo Sarajevo.

I Nedžad Ibrišimović mi je ostao u sjećanju kao divan pisac i čovjek, koji je uvijek bio spreman na zafrkanciju. Jedna od glavnih fora uz piće bila mu je da Dacu izbaci iz stana, a kada ga pitam “šta ti je, bolan, Nedžade”, on bi svojim dubokim glasom odgovarao: “Vidiš li ti da me Daco ne sluša i da mi ne zna kazati šta se to dešava sa izgubljenim čovječanstvom?!” Na zidu u Dacinom stanu Nedžad je olovkom ispisivao šeme koje je na svaki Dacin pogrešan odgovor markirao crticama. Kada se nakupi pet crtica, znalo se da Daco mora ići preko praga, pa sam ga tako jednom zatekao u tri ujutro kako sjedi ispred svojih kućnih vrata. Nedžada nije zanimala košarka, ali kada bi Daco i ja pričali o Bosni i Želji, onda bi on pitao “kako je bilo, kako ste igrali?” Jednom me, ničim izazvan, Nedžad upitao: “Boga ti, Zdravko, jesi li ti ikad ijedan koš dao?” Mi smo se divno družili, bili smo prijatelji i braća.

U RATU SU ME SPASILI BOSANCI

Znali smo kupiti toliko gajbi piva da smo od njih pravili pivski neboder. Ja bih sjeo

na njih i pili bismo sve dok nogama ne bih dotakao pod, a to znači da je cug bio zaista veliki. Bio je dogovor da prestajemo piti u trenutku kada u sjedećem položaju tabanima dotaknem tlo, ali bi se uvijek neko našao da iz pričuve izvuće još gajbu-dvije i da ne odemo na spavanje. Nastavljali smo se tada zafrkavati, slušati ploče Betalesa i Rolling Stonesa, pričati o košarci i knjigama, filozofirati o svijetu i životu, pri čemu sam ja bio fasciniran remek djelima Nedžada i Dace. Bilo je to vrijeme kada su Sarajevo i, općenito, BiH bili na vrhuncu privredne, sportske i umjetničke moći. Za to su među zaslužnima bili, da nabrojim samo neke od brojnih bosanskih veličina, Emerik Blum, Ante Sučić, Uglješa Uzelac… Tada smo svi podržavali parolu “dok traje obnova, nema odmora”, pa smo tako otišli i na Tjentište. Obilježavajući godišnjicu partizanske bitke i uveseljavajući učesnike radne akcije izabrana košarkaška selekcija BiH igrala je revijalnu utakmicu protiv izabrane selekcije Srbije. Narodni heroj Vlado Šegrt bio je sretan zbog naše dobre igre i pobjede, pa je nas igrače zovnuo da se osvježimo i popijemo pivo. Kazao sam mu da bi to rado učinili, ali da će se naljutiti naš selektor Bogdan Tanjević ako nas vidi da poslije utakmice pijemo pivo. Tada je Šegrt kazao: “Zovnite mi omladinca Bošu da ga zamolim da vam odobri da se osvježite.”

I dan-danas pamtim kako me je Boša strijeljao pogledom jer je mislio da sam ja inicijator pivske revolucionarne svečanosti na Tjentištu.

ZAKLAN U JABLANICI

Bilo je to gadno ratno vrijeme, a ja sam samo želio vidjeti svoju porodicu u Puli. Te 1993. u Francuskoj su se održavale Mediteranske igre, pa sam uz pomoć veza uspio sa našim “mediterancima” da krenem na put. Moja avantura prekinuta je na osam mjeseci u Jablanici, a da nisam znao da su procurile ratne vijesti bile da me Armija BiH zaklala!? Tada su me iz svoga doma u Trstu svuda tražili Boša Tanjević i njegova supruga Jasna jer su bili sigurni da sam živ, te su uspjeli telefonski kontaktirati moju majku da joj kažu da nema razloga da se brine jer sam ja na sigurnom. I bili su u pravu jer sam u Jablanici proveo osam mjeseci u kući vlasnika lokalnog bara Huseina Šašića, koji me pazio kao rođenog brata. Prema raznim vijestima tokom rata bio sam zaklan i u Mostaru, zatim Puli, pa u Trstu i onda Pragu, gdje sam jedno vrijeme bio sa Indexovom legendom Bodom Kovačevićem. I dan- danas sam ponosan što je jednom prilikom Daco Džamonja kazao: “Čečure, dragi, mi samo ne znamo da li da te zovemo sarajevski Trebinjac ili trebinjski Sarajlija”. To je značilo da je Daco bio pronikao u srž mojih nacionalnih, političkih i religioznih shvatanja života.

(Edin vadić/slobodna-bosna.ba)

PODIJELI