Bosna i Hercegovina prije tačno tri godine plasirala se na Svjetsko prvenstvo. Nakon pobjede u Litvaniji i historijskog uspjeha, tri bh. navijača, tri Krajišnika, poginuli su u saobraćajnoj nesreći, koja se desila u Poljskoj prilikom povratka sa utakmice. Poginuli su Almir, Hasib i Vildan. Preživio je Adi Ćoralić, koji je uoči treće godišnjice od smrti trojice bh. navijača pisao za “Sportske.ba.”

Piše: Adi Ćoralić

Svanuo je lijep oktobarski dan, jutro koje kao da nikad ljepše nije bilo. Almir, Hasib, Vildan i ja krenuli smo put Litvanije, put Kaunasa samo s jednim ciljem, da što jače bodrimo nasu reprezentaciju i da zajedno sa njima proslavimo plasman u Brazil. Ogrnuti zastavama i šalovima naše domovine, naše putovanje je bilo veselo i koliko god daleko bio Kaunas nama je to izgledalo blizu. U svakom trenutku smo bili ubijeđeni u pobjedu naše reprezentacije.

Na putu smo susretali ostale navijače iz Bosne ali i svih zemalja Europe, svi smo dijelili iste misli i želje, Bajram i pobjeda naše reprezentacije neopisivo lijep osjećaj. Slušale se samo navijačke pjesme, jedna za drugom i tako ponovo. Ujutro 15. oktobra dolazimo u kako će se kasnije pokazati historijski grad za našu reprezentaciju. Dolazimo u Kaunas. Prelijep gradić u kojem ništa nije ukazivalo da se tog dana igra toliko važna utakmica. Malo nas je to začudilo, ali u razgovoru s jednim prodavačem suvenira u blizini stadiona shvatili smo da nogomet i nije omiljeni sport Litvanaca, a što se stadiona tiče malo smo se našalili, jer onaj ko je bio tamo shvatit će kada kažem da je stadion izgledao više na neki vojni kompleks za paradu.

U jednoj dvorani klanjao se Bajram i nakon toga počelo je iskupljanje navijača koji su pristizali, pjesma i druženje trajali su cijeli dan i onda je krenuo zajednički korteo svih navijača prema stadionu. O samoj utakmici i trenutku kada Vedo zabija gol za historijske udžbenike puno se toga može reći i opisati ali najbolje to opisuju suze radosnice igrača i navijača.

Pjevalo se i slavilo vjerujem tu noć u Bosni, ali i drugim krajevima svijeta gdje se nalaze naša raja, ali mislim da je posebno emotivno bilo tu noć u Kaunasu. Almir, Hasib i Vildan nisu krili svoju sreću i zadovoljstvo, osmijeh s njihovih lica nije prestajao, možda je i njima to bio najsretniji trenutak u životu kao i većini okupljenih tu noć. Htjeli smo doći do nekih igrača da se uslikamo ali zbog jakog osiguranja nismo riskirali iako su se neki odlučili i na to. Nakon što smo se osvježili i pozdravili s ostalim navijačima krenuli smo kući, pjesma je i dalje trajala, nikad sretniji i ponosniji. Hasib je rekao da planira put u Brazil. Spavali smo nekoliko sati i onda smo nastavili nas put, Almir i Vildan su i dalje spavali dok smo Hasib i ja razgovarali o utakmici, o Brazilu i navijačkoj skupini koju je osnovao, bio je ponosan zbog svega toga, živio je za sve ovo, zadnje čega se sjećam da mi je rekao bilo je to da je uveliko pokrenuo akciju da pomogne jednu porodicu koja je u teškom stanju.

Nažalost nije bio tu među nama kada je ta akcija uspješno završena na dan dženaze svi navijaci su se uključili i njemu pred dušu i pred dušu Almira i Vildana ta porodica je dobila krov nad glavom. I onda kada se iz najljepše bajke probudite u nešto što je teško i opisati, probudio sam se u bolnici, ta bol i strah će me pratiti cijeli moj zivot, vidio sam policiju i doktore oko sebe. Nisam znao šta se desilo ni gdje sam. Samo sjećanje na taj trenutak je bolno i suze se ne mogu zadržati. Kasnije tog dana sam saznao da smo imali nesreću i da moji prijatelji nažalost nisu preživili. Svi snovi, sva radost nestaše u jednom trenutku, bilo mi je neopisivo teško u bolnici, suzdržavao sam se, ali kada me tog dana nazvao kapiten Emir Spahić i kada mi je rekao da je čuo šta se desilo i da mu je jako teško zbog toga, njegove riječi bile su za mene smirujuće. Puno mi je značilo što me nazvao i rekao je da će doci na dženazu.

Nakon operacije su mi rekli da ću za par dana morati izvršiti još jednu operaciju na ruci i ja sam tražio od liječnika da to obavim u Bosni što je na kraju i bilo. Operacija je obavljena u Tuzli, i nakon pomoći ambasade dobio sam dozvolu da uz svoju saglasnost idem u Bosnu. Htio sam doći na dženazu rahmetli prijateljima. Došao sam kući negdje u ranim jutarnjim satima tog dana kada je bila dženaza. Nedjelja, sjećam se kao da je danas, a odmah po dolasku kući u posjetu su došli predjednik NS BiH Begić i suradnici i zajedno sa njima smo se uputili prema Vrnogracu. Negdje na pola puta smo se sastali sa Spahom koji je vidno potresen sa situacijom ipak uz sve obaveze u klubu našao vremena da bude tog dana u Vrnogracu.

O dženazi ne mogu ni da pišem. Teško mi je to. Bol i tuga u svakoj riječi. Prolazili su nakon toga dani, mjeseci a evo prođe i treća godina kako ih nema vise među nama. Odem na neku utakmicu kako sam u mogućnosti, zasvira himna a meni suze krenu gledam u onaj transparent Ljuti Krajišnici i Vrnograc i kao da vidim njih trojicu, ali nema ih. Dani su prolazili moj oporavak je trajao i trajat će. Ima tu posljedica koje nikad necu moci izlijeciti. Cesto ih se sjetim, odem na mezarluke i tesko mi bude svaki put, ponekad osjetim kao da su tu ali ih ne vidim. Pamtit ću njihova sretna lica i njihovu dobrotu cijeli život. Bili su momci za primjer. Volio bih da Edin, Vedad, Miralem i ostali naši reprezentativci nađu vremena da dodju u Krajinu i obidđu hair česmu i njihove mezarluke. Svaki pionir, kadet, junior i sva službena lica u Savezu treba da znaju i da pamte imena Almir Hasib i Vildan. Njih NE SMIJU zaboraviti.

Prije otprilike mjesec dana smo dobili stvari koje su bile u autu u trenutku nesrće. Bio je to za mene emotivan trenutak, mnoge misli i sjećanja od tog dana. Izgubili su živote ogrnuti zastavam i šalovima domovine koju su voljeli svim srcem. Proćiće jos godina, imat će Bosna i Hercegovina još velikih utakmica i takmičenja, ali Almir Hasib i Vildan ne smiju nikad biti zaboravljeni.