Piše: Nedim Salihagić
Iza osnivanje A.C. Milana 1899. godine, stoje dva imena krojač čipki Herbert Kilipin i biznismen Alfred Edwards, pri osnivanju, jasno i slikovito je Kilipin objasnio da su oni „đavolska“ ekipa i da su njihove boje crvena kao vatra i crna koja izaziva strah kod protivnika. Osnivači Milana nisu pogriješili, u budućnosti se Milan razvio u klub koji je žario i palio klupskim fudbalom, a strah je bio prisutan kod svih protivnika koji su se susretali sa Milanom.Milan se smatra jednim od najuspješnih klubova na svijetu, u svojim vitrinama imaju 18 trofeja koje službeno priznaju UEFA i FIFA. Milan je četiri puta osvajao FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo, sedmostruki je osvajač Lige prvaka, a više naslova ima samo Real Madrid. Također su pet puta osvajali UEFA Superkup i dvaputa UEFA Kup pobjednika kupova.U domaćim okvirima se mogu pohvaliti sa 18 titula Seria A, 5 puta su osvajali Coppa Italia, i 7 puta Supercoppa Italia. Najuspješniji period AC Milana vezan je uz vladavinu Silvia Berlusconija koji je prije 33 godine kupio klub, koji je bio blizu bankrota.Bivši vlasnik Giueseppe Farina je bio prinuđen klub prepustiti Berlusconiju, jer su dugovi rasli rapidno, a Farina je u takvom košmaru u jednom momentu i napustio Italiju.Dva ispadanja u Seriu B, teška finansijska situacija sve je to zateklo Silvia Berlusconija, koji je želio vratiti poljuljani imidž kluba, i aktuelizirati ponovo priču o crvenoj i crnoj boji.
Milan kao simbol uspješnog poslovnog carstva
Odmah po dolasku na čelo kluba, Silvio Berlusconi je ubrizgao finansijsku inekciju u klub, što je olakšalo dovođenje kvalitetnih igrača. Osim novca u Milan, donio je ideju i novi način vođenja kluba, zapravo sa Berlusconijem je došla i nova era komercijalizacija u svijet fudbala. Silvio Berlusconi dolazi iz imućne i ugledne porodice, njegov otac je bio poznati bankar , što mu je olakšalo put u stvaranju poslovne imperija. Uprkos dobrom statusu i beneficijama koje proizilaze kao članu već eteblirane porodice, mladi Silvio novac je zarađivao u početku pjevajući po klubovima i prekookeanskim brodovima.Prvi osjetni vjetar u leđa od imućnog oca je dobio, kada mu je banka njegovog oca dodijelila kredit pod sumnjivim okolnostima za izgradnju jednog naselja u Milanu. Takav vjetar u leđa Silvio je u potpunosti iskoristio, izgradnja naselja je uspješno dovršena, a na to se počelo vezati niz drugih unosnih poslova. Inovatni , nasmijani i šarmantni Silvio nastavio je koračati krupnim koracima, idući projekat je bio prva privatna televizija u Evropi. Kupovinom više malih lokalnih televizija koje je povezivao u u jedan veliki konglomerat pod imenom Finiinvest je za kratko vrijeme stvorio respektabilan medijski subjekat koji je postao važan faktor društvenog-političkog ambijenta države. Preuzimanje Milana se savršeno uklopilo u ideju i viziju Silvia, koji je vidio mogućnost simbioze televizije i fudbalskog kluba, a da to sve bude finansijski isplativo.Televizijska prava Lige prvaka su do tada bila u čvrstom zagrljaju državni televizija, i takav zastarjeli koncept je upravo prekinuo Silvio Berlusconi koji je prenose Lige prvaka donio na svoju privatnu televiziju. Jedan posao je pratio drugi, a sa rastom poslovnog carstva rastao je i Milan koji je bio oličenja glamura i uspjeha imperije koja je stajala iza njega.
Politika kao nužno zlo ili glad ka potpunoj moći
Kupovina Milana se isplatila brže nego što je Berlusconi očekivao, trofeji u vitrine Milana su stizali kao na traci, ali pronicljivi gazda sa vizijom nije tu vidio kraj.Fudbal u Italiji je jednako važan kao i u Argentini i Brazilu, ostrašćenost, bezrezervna podrška klubovima legalnim ili ilegalnim načinima su nešto što je „normalno“ u takvim sredinama. Shodno tome, kako bi zaštitio svoju upitno stečenu poslovnu imperiju i Milan koji je sredinom 1990-ih bio na vrhunci moći, Berlusconi je odlučio ući u sferu politike. Organizovao je stranku pod netipičnim nazivom „Forza Italia“, čime je fudbalsku terminologiju među ionako ostrašćene narodne mase donio na velika vrata. Trenutak osnivanja stranke bio je idealan, trusna politička pozornica u Italiji je bila dobrano zaluljaljana raznim aferama koje su rezultirale dugogodišnjim zatvorskim kaznama za vodeće ljude italijanske politike. Na vlast su trebali doći ljevičari, a oni su uvijek bila latentna prijetnja za Berlusconija i njegovo poslovno carstvo. Politika je Berlusconiju trebala da Milan i zadrži na vrhu , gdje je neosporno bio sa razlogom , ali zaštita od konkurencije i moguće mahinacije sa sudijskom organizacijom je želio stavio pod svoju ličnu kontrolu.Na vlast je uspio doći 1994. kada je postao premijer, u svom javnom obraćanju obećao je da će od Italije napraviti ono što je uradio sa Milanom, čime je skoro pa ujedinio sferu fudbala i politike.
(Napomena: Priča će izlaziti u tri nastavka)
