Evo prođe četvrt stoljeća kako se prije svake reprezentativne utakmice nameće pitanje: gdje smo, šta smo, u koja smo doba…? Pitanje je nametnuto i sveprisutno zbog, prije svega, početničkih silnih turbulencija, kasnije nas to isto pitanje pratilo na ugodnom uzlaznom putovanju, da bi nas ponovno stropoštalo u žabokrečinu urođene nam sumnje.
Koliko možemo napraviti u trojnom sudaru sa dvije snažne europske vrste: jakom i u zadnje vrijeme sređenom Italijom, i uvijek prisutnom i nezgodnom Poljskom? Jeli pravedno i pošteno uspoređivati nas s tim dvjema reprezentacijama iza kojih stoji silna, opominjuća i nebeskoplava tradicija (Italija) i prilično uređena država (Poljska). Naravno, nikako se ne smije zanemariti trenutni rejting naših suparnika u Ligi nacija, koji upućuje samo na respekt. Ne i na strah! Gdje je Bosna i Hercegovina u tom kolopletu?
Sve će nam se samo kazati nakon rujanskih ogleda u Firenci i Zenici, vidjet ćemo na čemu smo. Ali, puno je važnije da će Bajević vidjeti na čemu je, silno je bitno da mogne posložiti realnu projekciju našeg tima u budućnosti, da odredi pravac koji će nas dovesti na pozicije od prije 6-7 godina. Trenutna situacija u i oko naše najbolje selekcije upućuje na apsolutnu potrebu strpljenja, smirenosti i pribranosti. Bajević i njegov stručni štab moraju imati podršku i saveza i javnosti u dugoročnom planiranju i formiranju nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.
A, ista ta javnost mora biti realna, mora shvatiti sve segmente situacije koja nas okružuje. Političke, financijske, kvalitativne, infrastrukturne… Bolno je, zaista bolno i poražavajuće, saznanje da država nema stadion na kojemu se mogu igrati međunarodne utakmice. Slaba nam je utjeha da nema ni većina zemalja „u regiji“. Svi moramo, izuzev opskurnih internetskih onaničara, doslovno shvatiti poziciju države BiH, pa tako i njene reprezentacije.
Nikome, čini se, kao nama nisu važni navijači, nigdje nije viđena takva sjedinjenost, takvo zajedničko djelovanje, takva uvezanost igrača i navijača kao u našoj reprezentacije. Mislio sam izbjeći taj izraz, ali ne mogu: nigdje takve sinergije! Hoće li, i u kojoj mjeri, nedostatak publike u Zenici biti naš hendikep, hoće li faliti „ne daj se, Bosno“? Hoće li prazne tribine deprimirajuće utjecati na naše igrače? Gradu će nedostajati onaj čuveni navijački šušur, ulicama Zenice neće teći pjesma… Ni novinarskih hvalospjeva neće biti kao nekad. Puno toga će nedostajati.
Rekoh, sve će nam se samo kazati nakon prve dvije utakmice. Nadajmo se najboljem.
