Bivši fudbaler sarajevskog Željezničara, Rade Bogdanović dao je opširan intervju za telegraf.rs, a mi vam prenosimo najzanimljivije detalje iz njega.

On se u pomenutom intervjuu prisjetio početaka na Grbavici, te njegovih avantura u brojnim evropskim i azijskim klubovima.

”Došao sam na Grbavicu 1982. godine i prošao sve selekcije Željezničara. Pionirsku, juniorsku, omladinsku i debitovao sam za prvi tim sa 17 godina i 10 mjeseci, što smatram mojim najvećim uspjehom. U takvoj ligi, tog kvaliteta, takvom klubu…Nije bilo lako debitovati u toj ligi. Bio sam, po mišljenju mnogih, jako talentovan i to sam na kraju dokazao”, prisjeća se Bogdanović svojih početaka u opširnom razgovoru za telegraf.rs i dodaje:

”Debitovao sam 26. marta protiv Budućnosti u Podgorici, a prvi meč na Grbavici bio je 3. aprila 1988. godine protiv Hajduka kada smo dobili 3:0, a ja dao taj treći gol. U Želji sam stekao ozbiljno iskustvo pored starijih igrača. Bio sam Željino dijete, nikad nikoga nisam imao iza sebe. Sam sam se probijao u životu. Pamtim taj period po mnogim velikim imenima s kojima sam sarađivao. I dan danas imam fotografiju u telefonu mog nekadašnjeg trenera Josipa Bukala. Tu su Čika Radović, Duško Bajić, zatim Blagoje Bratić koji me je uveo u prvi tim…Igrao sam za omladinsku, mladu, mediteransku reprezentaciju SFRJ”.

Karijeru u Željezničaru može da podijeli na dva dijela – prije i poslije vojske! One dvije godine iz prvog dijela svakako će pamtiti po gostovanju na Marakani.

– Sjećam se 1988. godine kada smo na Marakani igrali protiv Crvene zvezde, a ja čuvao Piksija. Imao sam šansu utakmice. Izađem sad pred golmana i Dika Stojanović u padu zahvati loptu i izbaci je u korner. Danas, svaki put kada ga vidim, prebio bih ga – kroz osmijeh se Bogdanović prisjeća te situacije i dodaje:

– Marakana je u to vreme bila hram fudbala. Jednostavno, bila je hram fudbala do te 1992. godine. Sve poslije toga je smiješno, po mom mišljenju.

Rat je ubrzo stigao i u Sarajevo. Shvatio je da se nešto događa onog dana kada je trebalo da ugoste Rad.

– Kada je u pitanju početak rata, ja sam bio totalno neobaviješten čovjek. Pa sigurno ne bih otišao 1990. u vojsku da sam nešto znao. Meni je i dan-danas sve toliko strano, nepotrebno…

”Bio sam u hotelu Bristol, pripremali smo se za utakmicu sa Radom. Izađem napolje i vidim da je sve pusto. Vratim se u sobu gde mi je cimer bio pokojni Suad Katana i kažem: ”Kale, je..te, nigde nikog na ulici nema.” On u čudu: ”Kako nema?” Ja nastavljam: ”Nikoga. Sve mrtvo.”

– On se zeza i viče ”Ljudi spavaju malo duže kako bi došli Želju da gledaju”. I tako smo vodili razgovor sve dok kasnije nismo izašli napolje i vidjeli da se stvarno nešto dešava. Svi smo došli na stadion i izašli, ono klasično, da vidimo kakav je teren. Šetnja u krug kada su se začuli pucnji sat i po vremena prije početka. Pritom, nisu bili daleko. Počela je prva oružana borba za dom gdje je policija nekoliko stotina metara od nas.

– Svi smo s terena pobjegli. Oni u autobus, pa na aerodrom, ja u kola pa kući. Vidim barikade po gradu i shvatam da nije dobro. Zatim sam i mobilisan bio u Vojsci Republike Srpske nekih 10-15 dana, ali sam tada došao do zaključka da ja sebe tu ”ne vidim” ni u čemu. I bio sam prvi sportista koji je napustio Sarajevo. Ja i Goran Gutalj. Došao sam u Beograd negde oko 12. ili 14. aprila, vojnim avionom do Batajnice.

Tamo je prihvaćen od strane Partizana, ali prije nego što je krenuo da otkriva taj detalj iz svog života Bogdanović se osvrnuo na jedan detalj koji nikada neće zaboraviti. Detalj kada je Željo igrao za Sarajevo kako bi komšije bili prvaci.

– Sjećam se te 1985. godine kada je Sarajevo trebalo da osvoji titulu. Posljednje kolo – ako dobije Vardara i ako Željo ne izgubi od Hajduka kod kuće. Meč se igra na Koševu, jer se Grbavica renovirala. Ja dohvaćam lopte iza gola…i prisluškujemo šta se događa u svlačionici. Motivacija pred meč sa obje strane, a onda je Hajduk već nakon 40. minuta vodio 3:0. Ona ekipa Slišković, Pudar, Miljuš, Zoran Vujović, Zlatko Vujović…opasna ekipa. Mrak – u dahu se Rade prisjeća i nastavlja:

– Stadion pun. Poluvrijeme 0:3. U svlačionicu Želje ulazi Mato Andrić, predsednik kluba i tadašnji predsjednik Centralnog komiteta SK BiH. Mi se sakupili kod svlačionice i prisluškujemo. I kaže: ”Niko iz kluba neće otići u inostranstvo ako izgubite. Neću vam dati da izađete.”

– Šta se potom dešava? Željo preokreće na 4:3. Na kraju je bilo 4:4 i Sarajevo je osvojilo šampionsku titulu. E, to je bilo poštovanje. To je taj sportski duh koji je bio ranije. Iako su veliki rivali bili.

”Bilo je dosta fudbalera iz Bosne koji su te 1992. godine imali završene priče i sa Zvezdom i sa Partizanom. Hrvati su otišli u Hajduk i Dinamo. Zvezda je ’92. trebalo da kupi jednog jako talentovanog klinca iz Sarajeva. Vuksanović se prezivao. Bio je strašan vezni igrač. Došao je u Beograd, ali je na kraju završio u Sochauxu. Goran Gutalj je isto dogovorio sve sa Partizanom – ističe Bogdanović.

Danas, kada se prisjeća tog dolaska u Beograd, Bogdanović ne zaboravlja jedno ime – Suad Katana!

”Suad Katana je bio strašan defanzivac. Pokoj mu duši, umro je od infarkta. Vraćam sada film, od 1982. godine do danas Katana i Hulio Cezar su na mene ostavili najveći utisak. A igrao sam i pored Pizara, Ailtona, Vijerija, Kaminera, Kika. Bio je još jedan iz Koreje, ali Katana i Cezar… Ta mirnoća, ta elegancija fudbalske igre. Katana jeste napravio karijeru u Belgiji, ali to nije ništa u poređenju s onim što je mogao. Loše društvo je uticalo na njega. Bio je okružen lošim društvom – priseća se Bogdanović za telegraf.rs:

– On nije dogovorio ni sa Zvezdom ni sa Partizanom. Zajedno sa Vidovićem otišao je za Belgiju. Ja u džepu imam tačno 500 maraka i 300 dajem njima da kupe autobuske karte. Ko bi to sad uradio? Ova djeca i ne znaju šta je to. To je bilo drugarstvo. Nismo se mi baš toliko često viđali. Poslednji put davne 1997. godine, ali i 20 godina kasnije ja ga spominjem i pričam o njemu. I nastaviću još 50.

– To je čovjek koji je debitovao za Želju i odmah stavio Milka Đurovskog u džep. Kao Mesija danas da staviš. Da nije bilo raspada SFRJ Katana bi sigurno vro brzo završio u nekom timu ”velike četvorke”. Bilo je tu još nekoliko kandidata. Sjetite se Marija Stanića kakvu je karijeru napravio. Ali je iza njega stajala Hrvatska. Oni su hteli da imaju u reprezentaciji Hrvata iz BiH. Igrao je na poziciji lijevog beka i Milan Ribar ga na jednoj utakmici prebacio na centarfora. Dao gol i ostao gore. U reprezentaciji ne može od Bokšića i Šukera, ai zato ima mjesta na desnom krilu. Ali to je kada te poštuju.

http://sportske.ba/poznati-termini-meceva-19-kola-premijer-lige-bih/