U moru svakodnevnih ekskluzivnih vijesti i reakcija na potop Barce, vijest dana dolazi iz Švicarske. Ramo Šehović potpisao za Sion.

Ko je Ramo Šehović, kako je završio u “Švici” i zašto je sedamnaestogodišnji nogometaš vijest dana. I junak naše priče.

Zato što taj isti Šehović ne bi prošao probu u Želji. Čiji je član bio dvije godine, i uglavnom presjedio na klupi ili na tribinama. Istina, želio se Šehović nakon stažiranja u Olimpicu, vratiti na Grbavicu, u Želju, ali niko ga nije ozbiljno shvatao. Zato što, po nekim “stručnim” kriterijima trenera u Željinoj školi, nije imao potrebne kvalitete. I kao takvom su mu pokazana vrata.

Ono što su zgriješili “stručnjaci” koji su ga vodili, a nisu u njemu prepoznali kvalitet, poentirao je sportski direktor. Ili ko već. Željo je dobro naplatio Šehovićevu ispisnicu. Željo će, za igrača, za kojeg nisu ni znali da imaju, dobiti blizu stotinu hiljada maraka. A, tek mu je 17.5 godina. Tako će Šehović postati jedan od većih ličnih donatora stolica na istočnoj tribini. I nikad se neće slikati i pozirati s desetogodišnjom ulaznicom.

– Kao i svako dijete maštao sam da igrao za prvi tim, radujem se s navijačima Želje našim pobjedama. O tome danas sanja svako dijete u Željinoj školi, pionir kadet, junior..- kaže Ramo Šehović za ” Sportske.ba” iz klupskog hotela gdje će biti njegov novi dom dok je član Siona.

IZ AUTOMOBILA NA TEREN

Ramo se nije predavao nakon što su mu na Grbavici prije godinu pokazali vrata. Otišao je u teretanu, isplakao se i zarekao da će dokazati da su pogriješili.

– Trenirao sam kao da ću sutra početi pripreme sa Željom. Dani su prolazili,a onda me nazvao prijatelj i ponudio da dođem na kamp bh. nada u Minhenu. Taj odlazak nikad neću zaboraviti. Spremao sam se da krenem sa sestrom večernjim autobusom. Trebao sam putovati cijelu noć, praktički iz autobusa na teren. Nije mi to smetalo. Međutim, kad ono hoće, ispalo je najbolje. Omer Boškailo, koji je organizirao kamp, zamolio je prijatelja Edina Ramića da me poveze.

Tako je Ramo, s nepunih sedamnaest godina, krenuo u nepoznato.

-Ima sam sreću da umjesto busom idem Mercedesom. Meni sa dugim nogama, sve je bilo tijesno, ali opet super. Bilo mi je drago što sa mnom ide moja sestra Džemila. Ona mi je, uz roditelje najveća podrška i oslonac.Sestra je željela da ide autobusom kako bi ja imao više mjesta. Međutim, odlučili smo da idemo svi zajedno. Bilo nas je četvero u automobilu. Niko nije oka sklopio. Zezali smo, pjevali, pričali viceve. Prednjačio je vozač Edin Ramić. Ni kazna, zato što nisam vezao pojas, nije pokvarila dobro raspoloženje- prisjeća se Ramo.

Da sve nije slučajno i da nije bilo Božije bolje, potvrdit će neki vrlo važni datumi.

– Rođen sam, tako su mi roditelji rekli, za 27. noć ramazana. Eto i na put u Minhen sam krenuo za 27. noć. Za nas je to sveti mjesec i najvažnija noć. U Minhen smo stigli dva sata prije nego će početi kamp. Umivali smo se na odmaralištima, jeli što smo imali, sendviče i salate. Premda smo putovali desetak sati nisam osjećao nikakav umor.

Selektori su podijelili kandidate u dvije postave. Šehović je bio u slabijoj ekipi.

– Meni je to odgovaralo jer sam imao puno posla. Bilo je skokova, duela, istrčavanja. Nisam umor osjetio do navečer. Već sutradan jedva sam osjećao noge, a valjalo je igrati još jednu utakmicu. Negdje oko deset sati.

Ni u Minhenu “struka” nije bila impresionirana što i ne čudi, ako je izvjesni Murat Jaha selektorima dostavljao spisak na kojima su podvučena imena igrača iz obje postave. Ramu niko nije primijetio. Da jeste, valjda bi ga se neko od selektora sjetio kada su se pozivali igrači za prijateljske i kvalifikacijske utakmice. U tim danima, Ramo je imao najveću podršku sestri Džemile i Emine.

– Jedva sam čekao da završi utakmica da se pošteno naspavam. Niko od selektora nije tražio moj broj ni adresu mada sam vidio da su oblijetali oko nekih drugih. Nije mi to smetalo. Već sam navikao na nepravdu. Na borbu. Ja sam želio zadržati dres reprezentacije, ustvari neke majice s grbom. Meni je to puno značilo i zato sam posebno zahvalan Omeru Boškailu koji me pozvao u kamp i prijateljima koji su me doveli u Minhen.

JA U BAJERNU, MORA DA SE NEKO ŠALI…

Nakon kampa novi šok. Pozitivni. I dok su selektori pravili spisak najboljih po godištima na kojima nije bilo Raminog imena, jedan gospodin prišao je mladom nogometašu i predstavio se.

– Mladiću, da li ste zainteresirani da vas odvedem na probu u jedan veliki klub u Bundesligi? Ramo se iznenadio. Mislio je da ga neko zeza. Pogledom je tražio sestru koja ga je bodrila na obje utakmice.

– Mislio sam da se neko šali sa mnom. Opet nisam imao šta izgubiti. Jedva sam stajao na nogama, ali sam prihvatio. Jer nisam znao gdje me vodi. Mislio sam u neki trećeligaš, najviše drugoligaški klub, kad ono sutra me vodi u Bayern. U prvi mah mislio sam da je to “turistički”, da se slikam. Međutim, kada sam došao na stadion rečeno mi je da idem u svlačionicu. Kontam, je li ovo sanjam. Trenirao sam u Bayernu sedam dana, iako nikad nisam bio umorniji. Srećom, nikad nisam odmarao, trenirao sam i u pauzi.

SENAD HODŽIĆ JE NAJZASLUŽNIJI

Nakon sedmodnevnog testiranja struka u Bayernu se pozitivno izjasnila. Problem je nastao s njegovim budućim statusom. Bayern rijetko dovodi igrače izvan Evropske unije bez roditelja. Preporučili su Šehoviću da savlada njemački jezik i da će biti praćen, kako bi dobio novu šansu.

– Za mene je tih sedam dana predstavljalo veliko iskustvo i motiv. Nisam uopšte bio razočaran. Kada sam se vratio kući, u BiH se uveliko igrala omladinska liga. Uzeo sam nekoliko dana da se malo odmorim od svih šokova. Potom sam se priključio Olimpiku, Odigrao sam skoro sve utakmice za juniore Olimpika. Bilo je nekih priča kako bi trebao potpisati profesionalni ugovor, ali nisam pristao jer sam nakon kampa u Minhenu i treniranja s juniorima Bayerna shvatio da vrijedi pokušati, da mogu uspjeti.

Nastavio je trenirati u teretani, kod kuće, na otvorenom. Nije poput vršnjaka visio u zagušljivim kafićima sa šišom. Naprotiv on se spremao kao da će sutra doći poziv nekog velikog evropskog kluba. Tako će i biti.

– Moja sestra, moj prijatelj, savjetnik oslonac kazala mi je da trebam na desetododnevnu probu u Švicarsku. Jedva sam čekao novi izazov. I opet nova avantura. Kada sam išao za Sion rečeno mi je da ću dobiti šansu da u desetak dana pokažem šta znam. Znao sam da je sve na meni. Zadužio sam opremu i već na prvom treningu odigrao kao da sam godinama u Sionu, Igrao sam za juniore, odnosno B tim Siona. Drugi dan bila je utakmica koju su organizirali najviše da me vide svi treneri. Bilo ih je peterica. ja sam odigrao najbolje što mogu. Znao sam da je to moja utakmica života. Nakon utakmice prišli su mi ljudi iz kluba i saopštili kako će mi ponuditi ugovor. I eto, danas u srijedu ja sam dobio ugovor da ga pogledam i potpišem. Nisam puno razmišljao. Znam da me tek sada čeka pravi posao. Ako se pokažem kandidirat ću za prvi tim, a do tada ću igrati za B tim Siona. Puno sam toga prošao, a prava borba me tek čeka.

Na kraju je Ramo želio pomenuti jednu osobu.

– Naravno da su mi roditelji i sestra najveća podrška. Međutim, moram zahvaliti Senadu Hodžiću treneru i vlasniku škole Šampion s Ilidže. Kod njega sam počeo igrati, on je puno truda uložio u moj razvoj. Dosta se žrtvovao i dok se dogovarao moj prelazak. Odrekao se nečega što bi malo ko uradio.Ja ću mu se igrama i na svaki drugi način odužiti. I njemu i svima koji su vjerovali u mene. Nikome ne zamjeram. Željo će i dalje biti moja ljubav, moja bola rana. I dalje ću sanjati da igram pred “Manijacima” na najdražem stadionu- ispričao je za Sportske. ba Ramo Šehović svoju put od Ilidže do Siona.

Ako su klupski treneri kiksali selektori mlađih selekcija nemaju pravo na to.