Prije sedam dana razgovarao sam, kao i uvjek s ljubaznom gospođom Asimom Osim.
Svaki razgovor, a traje to više od 25.godina, “ispitivala” je nekoliko minuta gospođa Osim. Informirala bi me o svemu u Grčkoj, u Gracu, Japanu, pitala kakvo je vrijeme kod nas, kako ljudi žive…
Bila je to neka vrsta pripreme za intervju s neponovljivim “Štrausom”.
Tako je bilo prošle subote. Iz rotirajućeg restorana “Radon plaza” bili smo na vezi s Osimovim. Moj prijatelj i sportski radnik Hajro Rizvić želio je čuti Osima…
Asima je pričala i pitala o svemu, a onda ljubazno i brižno, kazala da pokušam oko pet popodne…
” Švabo spava. Trebao bi se probuditi. Brine me što samo spava. Nigdje više ne izlazi. Kad sjedimo, stalno pita kad ćemo u naše Sarajevo. Kad ćemo kući…
Sedam dana poslije, mlađi sin Selmir Sele javio se na poziv. Nisam ništa pitao. Nisam imao snage… Čekao sam da on prvi nešto kaže.
– Sinane, istina je. U Sarajevu će biti sahrana- u tih nekoliko sekundi mi se vratilo puno toga.
Ostaje žal što barem jednom nisam čuo Švabu. Obradovala me Asimina najava da bi ovog proljeća mogli doći u Sarajevo. Napokon u svoje Sarajevo…
Posljednji put s Ivicom sam se baš napričao početkom godine, kada smo kolega s Al jazeera Emir Delić i ja bili gosti Vahida Halilhodžića u Dubrovniku.
Nakon uvodnog razgovora rekli smo Ivici da ga želi Vaha pozdraviti. Osim se obradovao. Daj mi Vahu-zapovijedio je Ivica. A tek radosti, dok smo gledali u Vahu dok priča. Pa sigurno dvadesetak minuta. Vaha je zaplakao. S Ivicom je poželio popričati barem sekundu Jasmin Repeša, sjajni košarkaški stručnjak s ovih prostora. I gosti oko nas, svako je želio pozdraviti Švabu…
Kroz suze je Vaha prepričavao neke događaje iz prošlosti.
” Kakav je to čovjek, a tek trener. Nemate pojma koliko u Japanu cijene i vole Osima. Čudo od čovjeka i trenera. Veliki čovjek- pričao je Vaha dubrovačkom društvu, nakon razgovora s Osimom.
Nedavno je i Dragan Skočić, riječki stručnjak, koji je kao selektor Irana ostvario podvig plasiravši reprezentaciju na svjetsko prvenstvo, imao “susret” s Osimom.
– Kada sam se spremao za dolazak u Sarajevo, poželio sam ćevape i da vidim Osima. Nažalost, znao sam da Osima neću sresti”- rekao nam je Skoko na “kavi” u hotelu Evropa, dok je s Kemalom Alispahićem i Mladenom Žganjerom pričao o velikanu kakav je Ivica Osim.
Imao sam sreću. Nazovem na austrijski broj Osimovih i ljubazna Asima da na telefon Švabu. Zna, prati, čula je za Skočića. Dok su pričali, ja mimikom, gestikulacijom, raznim grimasama govorio sam Skoki, tek reda radi, da nisam zvao na viber već na njihov obični broj… Imao je Skočić razumjevanja. Pričao je više od pola sata.
Skočić je ushićeno pričao…
– Majke mi, ja bih danima mogao pričati s Osimom. Kakav je to genijalac. Uvjek sam uživao gledati i slušati ga. Nadam se da ćemo se još negdje vidjeti- kazao je Skočić.
Bio sam privilegovan kao čovjek i novinar što sam živio u eri Ivice Osima. Bio je specijalni gost na proslavi 18.godina Avazovog Sporta. Posebna je privilegija kada ti Osimovi otvore kućna vrata. Ovdje, na Ciglanama i u austrijskom domu u Gracu.
Iza nas je desetine kafanskih susreta i najboljih intervjua koje sam uradio s Osimom.
Kakva je tek odgovornost i čast kada ti Asima prepusti brigu i nadzor nad Ivicom na putu od Sarajeva, preko Karaule do Tuzle i nazad. Pozvao Adem Sabović i “Tempo” da uruči Osimu priznanje. I dole, u Dramaru, u Slavinovićima, u sasvim običnom “ekspress” restoranu Osim potegao iz Sarajeva, a za njim gomila japanskih novinara. Ja pripremam priču da se izvadim zbog tolikog puta, radi hartije papira, a on kaže “Nema tih para i sreće koji mogu zamijeniti susret s Fikom Azapagićem”…
Odahnuo je Dino Mujanović, naš domaćin, lakše meni, a on do Sarajeva priča “Ne znate vi kakav je Fiko bio igrač!”… On, Ivica Osim tako govori za Fiku, pa nabraja Hamu Dizdarevića, pa Gašića, Ustamujića…
Tako sve do Sarajeva. Kada smo stigli na Ciglane, ja se ispričam još jednom, a on kaže, ma neka sam ja vidio svog Fiku Azapagića.
Fiko, nekadašnji čuveni tuzlanski i željin nogometaš, već nekoliko godina nije među nama.
Na Ciglanama u domu Osimovih bio sam s kolegom Muhamedom Bikićem. Iz Palme smo donijeli rođendansku tortu. Zadihani, umorni, sprat po sprat do stana. Nisam vjerovao da zgrada nema lifta. Da, bilo je inicijative, molbi da se ugradi lift, ali…
Ivica Osim u Gracu ima ulicu. U Japanu je poput cara. U Grčkoj i Beogradu je cijenjen i voljen, a mi nismo u stanju ugraditi lift. Japanaci bi mu zgradu napravili, Austrijanci su ga pazili, a mi, šta smo mi uradili za velikana Ivicu Osima? Da li je još uvjek počasni predsjednik NSBiH. Kojeg je svojim obrazom izvukao iz živog blata. Čijom je zaslugom BiH otišla na SP u Brazilu.
Sjetimo se njegovih suza, bas nekad ovih dana, prije trideset godina u maju, na press konferenciji u Beogradu. Sjetimo se reakcije čovjeka zbog granatiranja Sarajeva.
Jedino normalno je da tražimo “halala” od Osimovih. Zbog svega što je uradio za BiH, za NSBiH, za naš nogomet. A mi nismo u stanju lift napraviti.
Sinan Sinanović
