Dragan Žilić (51), bivši golman reprezentacija SR Jugoslavije te Srbije i Crne Gore, hrvatskoj je javnosti najpoznatiji po periodu provedenom u Rijeci, za koju je nastupao od 2005. do 2008. godine. Njegov dolazak na Kantridu u ljeto 2005. godine privukao je veliku pažnju, budući da je postao prvi fudbaler rođen u Srbiji koji je potpisao za neki hrvatski klub nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije.
Uprkos kontroverzama koje su pratile njegov transfer, Žilić se nametnuo kao prvi golman Rijeke, a s klubom je u sezoni 2005/06. osvojio Kup Hrvatske. Jedan dio karijere proveo je pod vodstvom Zlatka Dalića – tadašnjeg trenera Rijeke, a kasnije selektora reprezentacije, koji je Hrvatsku predvodio do srebrene medalje na Svjetskom prvenstvu 2018. i bronzane na Svjetskom prvenstvu 2022. godine.
Žilić se ne sjeća Dalića s pretjeranim simpatijama, što je otkrio u podcastu “Iz keca, Mićo”, gdje se osvrnuo na vrijeme koje su proveli zajedno.
“Dakle, 2007. godine Dalić je stigao kao trener i preuzeo tu ulogu. Prije njega, trener nam je bio pokojni Josip Kuže. Nismo ostvarili rezultate koji su se od nas očekivali. Tada je stigao taj mladi trener iz Varaždina. Do tog trenutka već sam izgradio svoje ime i status – kako u sportskoj karijeri, tako i u privatnom životu. Produžio sam ugovor s Rijekom; uživao sam određeni ugled i poštovanje navijača, saigrača, ali i trenera – kako onih iz protivničkih ekipa, tako i onih iz mog tima”, započeo je Žilić, pa nastavio:
“Zatim je došao Dalić i odmah sam primijetio da je atmosfera – iako ne nužno negativna – bila napeta. Postojala je određena tenzija među nama. Uspio je smiriti situaciju i riješiti probleme staloženim pristupom, ali nakon manje od tri sedmice – možda mjesec dana – shvatio sam da to neće funkcionisati. Postalo je jasno da situacija ne ide u dobrom smjeru, posebno za mene.”
Dalić je sebe smatrao kopijom Ćire
“Bilo je to tokom ljetnih priprema. Naš dotadašnji kapiten završio je igračku karijeru, pa smo tražili novog. U to vrijeme u ekipi smo imali Bugarina Georgija Ivanova – ‘Tonita’ – koji je došao iz Sportinga, a kasnije je igrao u Španiji. Fantastičan igrač. Ipak, da se drugačije izrazim, nedostajala nam je snažna, autoritativna ličnost na terenu.
Lično, nisam očekivao ništa. Ništa nije bilo spomenuto, niti smo o tome razgovarali. Kada se postavilo pitanje ko će biti kapiten, Dalić je odlučio da igrači glasaju.”
“U tom trenutku, smatrao je sebe svojevrsnom kopijom Ćire Blaževića. Jednostavno je bilo tako. Čak je to kasnije spomenuo u nekoliko intervjua – da mu je Ćiro, da tako kažemo, bio ‘fudbalski otac’. Ali, Ćiri se nije moglo ni približiti… Kako? Uglavnom, glasanje je završeno. Ja sam svoj glas dao najmlađem među nama. Anas Sharbini je tada bio mlad igrač – imao je 19 godina. Mislim da još nije bio napunio ni 20. Kasnije je čak zaigrao i za hrvatsku reprezentaciju.”
“Dakle, glasanje je bilo gotovo. Na večeri je Dalić objavio da je novi kapiten Anas Sharbini. U redu, nema problema – malo aplauza, i nastavili smo dalje.
Rezultati glasanja za kapitena
Nakon večere, zaustavio me pokojni Orlando Rivetti – novinar koji je bio aktivan još od jugoslovenskog doba – i pitao može li napraviti intervju sa mnom. Uradili smo to – bio je to prilično opsežan tekst, koji je zauzeo cijelu stranicu. Budući da je bio veoma iskusan i pronicljiv čovjek – pripadnik one starije generacije riječkih novinara – rekao mi je:
‘Hoćeš li da ti kažem rezultate glasanja?’
Pitao sam: ‘Kakvog glasanja?’
Odgovorio je: ‘Glasanja za kapitena.’
Rekao sam: ‘Orlando, to me baš i ne zanima.’
Ali on je insistirao: ‘Svejedno ću ti reći. Bilo je 23 prema 1.’
Pitao sam: ‘Kako misliš, 23 prema 1?’
Rekao je: ‘Dvadeset tri glasa za tebe, a jedan za Sharbinija.’
I tada sam shvatio…”
Žilić je to shvatio kao poruku.
“A šta je to meni značilo? Bio je to signal. Nije mi rekao ni riječ. Baš ništa. Da mi je barem pristupio kao čovjek… Imao sam tada 30 godina… Čekaj, 30? Imao sam 32. Da mi je samo prišao kao čovjek i rekao: ‘Gledaj, donio sam ovu odluku zbog ovoga, onoga i još nečega’ – u redu. Nije mi trebala kapitenska traka. Posljednja stvar koja mi je u tom trenutku u Rijeci trebala bila je traka. Već sam imao svoj status. Šta sam uopće trebao dokazivati s trakom?”
“Mislim, to je bilo potpuno nepotrebno. Priđeš čovjeku, kažeš mu šta ti je na umu i sve je u redu. Ali osjetio sam neku netrpeljivost između nas. Tako je to bilo. Podmuklo. Zaista podmuklo.”
Ruka ostala u zraku
Kasnije se Žilić našao čak i izvan početne postave Rijeke.
“Trener je imao dobru sezonu; sve je išlo po planu. Bili smo visoko na tabeli – drugi ili treći. Završio se prvi dio sezone, prošli smo zimske pripreme i počeo je proljetni dio. Sve je išlo dobro. Igrali smo u Zadru. Tada sam već imao 32 ili 33 godine, pa sam mu rekao: ‘Šefe, malo me muči zadnja loža. Volio bih propustiti ovu utakmicu, ako može – ako ti to ne predstavlja problem.’ Mislim, Zadar je bio, recimo to tako, nešto lakša utakmica.”
Odgovorio je: “Nema problema.”
“I to je bilo to. Izgubili smo u Zadru. Više se nikad nisam vratio na gol. Nikad više – do kraja sezone. Na kraju smo završili na sedmom mjestu, a svašta se izdešavalo.”
„Svašta nešto” je otkaz Daliću.
„Da, dobio je otkaz – ne znam hoće li vam to biti zanimljivo, ali ispričat ću vam svejedno. Radi se o sitnicama… U svlačionici je bilo dvadeset i pet igrača, a on je počeo obilaziti sve i pozdravljati se. Sjedio sam na prvom mjestu s lijeve strane, odmah pri ulasku. Krenuo je odostraga, došao do mene i pružio ruku – ali ja nisam reagirao. Ruka mu je jednostavno ostala u zraku. Nisam učinio ništa. Jednostavno nisam mogao – nisam mu mogao pružiti ruku. Zašto bih mu, pobogu, pružio ruku?”
„Nije mi rekao ni riječ. Prošao je pokraj mene i potapšao me po ramenu – na onaj pomalo drzak, samodopadan način. Tokom cijelog tog perioda – od trenutka kad me izbacio iz tima nakon utakmice protiv Zadra (utakmice u kojoj nisam ni igrao) – nijednom mi nije prišao i rekao: ‘Dragane, ne igraš jer želim pružiti priliku mlađem golmanu’, ili šta god da je bio razlog. Iskreno, nemam pojma.”
„Ukratko: zid. Veliki zid – čak veći i od Kineskog zida. To je sve. A kad smo već kod toga – s obzirom na tu moju povredu – pitao sam ga, otvoreno, licem u lice, mogu li preskočiti jednu utakmicu. Nisam tražio ništa nerazumno.”
Žilića su pitali šta misli o Dalićevim kasnijim uspjesima.
“Izvanredno. Zaista izvanredno. Mislim, rezultati govore sami za sebe – tu nema nikakve sumnje. Odlična generacija igrača. Zaista odlična. U jednom trenutku, ključni igrači bili su Modrić, Rakitić, Mandžukić i Perišić. Zatim je, u određenoj fazi, Rakitić otišao. U to vrijeme, na golu je bio Subašić. Kasnije je Subašić otišao, a došao je Livaković. Drugim riječima, tu je bilo uključeno nekoliko generacija.”
“Sve se posložilo, a rezultati su se savršeno poklopili. Ako pogledate te rezultate, svi su bili vrlo tijesni – 0:0, 1:0. Ali to morate i apsolutno zaslužiti. Tu nema nikakve dileme. Ja samo prepričavam ono što se zaista dogodilo. Što se mene tiče, moje iskustvo s njim bilo je nikakvo.”
