Uradio je stotine intervjua, priloga, reportaža, pisao za “kultne” magazine i bivšoj državi, a kao novinara malo ga se tko sjeća u Bosni i Hercegovini.
Danas mediji o njemu pišu. O Muhamedu Omeroviću, čudotvorcu, koji je izliječio stotine sportista širom svijeta.
Ma kako vam zvučalo, Omerović je liječio na “daljinu” i na licu mjesta. Svojim posebnim metodama. Kada uguglate ime i prezime “alternativca” i bioenergičara, naći ćete brojne reportaže i intervjue o nekada vrsnom novinaru rodom iz Živinica, koji posljednjih nekoliko decenija živi u Nizozemskoj i Njemačkoj.
Omerović je na svom fejzbuk profilu podsjetio na prijateljstvo s Darije Kalezićem, nekadašnjim veznjakom Veleža i trenerom u Nizozemskoj.
Evo njegove priče…
” Kroz život sam se susreo sa mnogo osoba. Broj ni približno ne mogu navesti, niti pokušavam da se prisjetim. To je jednostavno, nemoguće. A koliko sam ljudi sreo? E, o tome se već da raspravljati.
Jedan od onih za kojeg se može reći da je čovjek u svakom smislu riječi je i Darije Kalezić – Kava. Nekadašnji fudbaler mostarskih klubova Lokomotive i Veleža, svoju pravu fudbalsku afirmaciju doživio je u Holandiji.
U Den Bošu (FC Den Bosch) bio je i saigrač žive igračke i trenerske legende holandskog fudbala Rud van Nistelroja (Ruud van Nistelroy). Kasnije je, kao trener PSV-a, bio mentor Rudu koji je bio na stažiranju u PSV-u dok se školovao za profesionalnog trenera (UEFA PRO LICENCA).
Za njega mi je sam Rud (Ruud) jedne prilike pričao da mu je Darijeva pomoć bila od neprocjenjive vrijednosti tokom njegovog igranja za slavni engleski klub Mančester Junajtet (Manchester United), kad ga je trenirao Alex Ferguson (Aleks Ferguson).
Mentor Rud van Nistelroju
Od samog upoznavanja s Darijem pa sve do sada, prošli smo put od izuzetno korektnog odnosa između jednog novinara (mene) i jednog sportiste (Darija), pa do više nego korektne saradnje mene (ovaj put kao iscjelitelja) i njega, opet kao sportskog radnika (trenera). Na kraju smo se toliko zbližili da smo postali i kućni prijatelji.
U vrijeme kad je bio trener u Grafšapu iz Dutinhema (De Graafschap, Doetinchem) kojeg je uveo u najviši rang takmičenja, dok je bio na pripremama s klubom, želio sam ga iznenaditi. Pojavio sam se u hotelu gdje su bili smješteni. Taman su završavali s ručkom. Prolazeći pored šanka nemalo se iznenadio kad me ugledao.
”Pa otkud tebe? Što se nisi javio da dolaziš?”- govorio mi je dok je prilazio šanku gdje sam stojao.
”Kad si već tu, ima dvojicu igrača za tebe. De ih malo propusti kroz te tvoje ruke da mi budu zdravi. Treba mi sad svaki igrač da je potpuno zdrav.”
Nakon neizostavne kafe, odveo me je kod sebe u sobu, a klupskom doktoru je rekao da dovede Bajsa (Jordy Buijs) i Frenkela (Purrel Fränkel).
Kad ih je doveo, klupski doktor je za Bajsa (Buijs) rekao da ima istegnuće zadnje lože. Sportista sa takvim povredama, a naročito fudbalera, imao sam do tada zaista mnogo. Na desetine. Bila je to česta, i za mene, bezazlena povreda koju sam rješavao u roku od desetak minuta.
Međutim, kod Bajsa (Buijs) nije išlo baš lako. Kako god da sam držao ruku, ništa. Sve isto. A ja se bio zainatio. I na kraju, poslije skoro dva sata koja sam proveo s njim, morao sam se složiti s doktorom da je najbolje da bude dva dana na poštedi.
Bio je to prvi slučaj, do tada, za mene da nekom sa sličnom povredom nisam uspio pomoći i još jedan od dokaz da se nekad nekome i ne može pomoći, iako se većini moglo i može. To me naučilo da nikad i nikome ni za šta ne garantujem, pa makar to bila i najbezazlenija povreda.
Kako je moguće…
Frenkel (Fränkel) je imao povredu prepona. Nakon treninga, a naročito nakon odigrane utakmice, trpio je ogromne bolove. Klupski doktor mi reče: ”Njegova povreda prepona je za nas velika misterija. Sve smo probali osim operacije. On je baš težak slučaj”.
Međutim, taj ”težak slučaj” sam riješio veoma lako. Ni 10 minuta nije trebalo da Frankel (Fränkel) napravi ”špagu”. Gledao me je onim, meni poznatim, začuđenim pogledom. Pipao se rukama gdje je do malo prije osjećao bolove. Istezao se, radio razne vježbe da bi na kraju rekao: ”Daj da vidim šta Vam je u rukama. Čime ste to grijali?”.
Darije i ja smo se smijali, a doktor je sa čuđenjem gledao čas u mene čas u Frenkela (Fränkel) i pitao ga: ”Zar te zaista ne boli?”, ni ne pokušavajući da sakrije iznenađenje.
A Frenkel je uporno ponavljao vježbe koje do malo prije nije mogao napraviti i stalno ponavljao: ”Kako je to moguće? Kako?”
Ponovo sam, po ko zna koji put, uživao u nečijem zabezeknutom izrazu lica. Mene je to čuđenje i nevjerica nakon uspješnog tretmana zaista uveseljavalo. I to svaki put. I uvijek sam se slatko smijao tim prizorima. A ovaj put je to bilo neopisivo. Klupski doktor i fudbaler nisu se mogli načuditi, a Darija i mene su bile suze oblile od smijeha.
Često sam obilazio Darija dok je radio u svim klubovima u kojima je radio, a koji su bili u Holandiji ili Belgiji. Čuli smo se redovno a nerijetko sam radio i tretmane na daljinu. Tih lijepih iskustava bilo je napretek. Dok je bio trener u Rodi JC bio sam kod njega u par navrata. Uglavnom se sve završavalo na uobičajen način. Odrađivao sam tretmane na stadionu u prisustvu klupskog doktora ili fizioterapeuta i rezultati u takvim okolnostima nisu izostajali.
Jedne prilike, par dana nakon što sam bio kod njega, nazvao me i zamolio za pomoć.
”Doktore, (tako me često oslovljavao), imam dvojicu igrača za tebe. Bi li mogao šta uraditi? Jedan je Arjan Swinkels (Svinkels). Njega znaš, igrao je prije u Willem II (Viljem drugi), a drugi je ovaj novi što nam je došao, australski reprezentativac Rostyn Griffiths (Rostin Grifits). Ne moraš se mučiti da dolaziš. Reću Arjanu da ti se javi pa se dogovorite da to kod njega odradite. Poslaću i Australca kod njega kući.”
Nedugo nakon našeg razgovora zove me Svinkels (Swinkels). Dogovorili smo se oko tretmana i dobio sam adresu.
Sutradan, u dogovoreno vrijeme, pozvonio sam na vrata Arjanu. Otvorio je i pozvao me da uđem. I njegov klupski kolega je već bio stigao.
Počeo sam prvo sa Arjanom. Dobio je udarac u butinu. Blaža kontuzija. Ništa strašno. Brzo sam to riješio. Dok se Arjan zadovoljno smješkao provjeravajući prstima stanje povrijeđenog mišića, Australac je sve to posmatrao bez da riječ izgovori. Izgledao je potpuno neizainteresovano.
To ponašanje mi je bilo veoma poznato. Tako su se, uglavnom, ponašali svi skeptici kad bi se našli u mojoj blizini. Vidio sam da ne polaže nadu da mu se na taj način može pomoći i da najradije ne bi ništa ni radio, ali naredba trenera se, ipak, morala ispoštovati.
U razgovoru s njim sam saznao da ima bolove u preponi, ali samo kad sprinta. Kad hoda ili kad normalno trči, sve je u redu.
Rekao sam mu da legne na kauč. Prstima sam tražio da li ima koje bolno mjesto. Nisam ništa našao. Čak ni pod pritiskom prstiju nije bilo nikakvog bola koji bi ukazivao na povredu. Položio sam, potom, ruke na prepone i držao ih 10-ak minuta. Sad je trebalo provjeriti kakvo je stanje. Da li ima poboljšanja ili ne. Jedini način je bio da trči.
Kad sam mu rekao da treba trčati, on je onako nonšalantno rekao: ”Nema se gdje ovdje trčati. To mogu tek sutra na treningu pa ću znati je li bolje ili nije.”
”Ima se gdje trčati. Na ulici. Izađite sad na ulicu i trčite” -rekao sam mu glumeći strogoću. ”Ovo je mirna četvrt. Sve su porodične kuće. Nema ni nekog saobraćaja. Tek ste došli u Holandiju i niko Vas ovdje ne poznaje, jer ovdje svi navijaju za Willem II (Viljem drugi).”
Nije mu bilo drago, ali nije imao izbora. Izašao je i počeo prvo lagano, da bi zatim ”dao gas”. Na kraju ulice se pipkao rukama po preponama. Pa ponovo potrčao prema meni i Arjanu. Rekao je da ga boli još, ali znatno manje.
Ponovio sam tretman par puta. Nakon drugog trčanja, već je bio jako zainteresovan za moj rad. Sve ga je odjednom interesovalo. Imao je desetine pitanja. Pošto moj engleski nije bio na takvom nivou da mu sve odgovorim, Arjan nam je bio na nusluzi kao prevodilac.
Četvrto trčane je bilo i najduže. Sprintao je ulicom sad se ne obazirući na ljude, zbog kojih ga je u početku bilo sram da izađe i da trči, iako su ga ljudi sad čudno gledali.
Isprobavao je kako ide i sa promjenom pravca. To posljednje trčanje trajalo je skoro pola sata. Čak se i dobro oznojio.
”Eto, sad ste i trening odradili. Javiću to treneru” -našalio sam se.
”Nisam vjerovao, ali ovo stvarno djeluje. Zaista nevjerovatno. I veoma neobično iskustvo za mene. Ali se ipak nadam da se nećemo ovim povodom više vidjeti”- rekao je kad smo se pozdravljali na rastanku.
Znao sam da sam imao jednog skeptika manje i još dvojicu igrača koji će iskustva koja su imala sa mnom kasnije, dijeliti sa prijateljima i kolegama.
Nastaviće se…