Mali, skroman stan na četvrtom spratu velikog žutog nebodera u sarajevskom naselju Hrasno. Stan prepun uspomena, sjećanja… U njemu te uspomene naprosto guše, skoro da zidovi pričaju o njima. A kako i ne bi, kada smo se upravo tu, prije šesnaest godina, susreli sa legendom bh. sporta Miroslavom Mehom Brozovićem.
Zazvonili smo na vrata Brozovića. Dugo smo zvonili, jer već tada godine su učinile svoje, staroj nogometnoj legendi oslabile su noge, a tada je imao i lakši moždani udar. No, sve to nije bio razlog da se Brozović ne prisjeti svojih početaka. Kao da sada priča:
„Rođen sam u Mostaru. Istina, moje prezime nije mostarsko već iz hrvatskog primorja, ustvari moji preci potječu iz Bribira, kod Crkvenice, a to vam je blizu Rijeke. Fudbal sam počeo igrati sa 15 godina, u mostarskom ‘JŠK’, a zatim u ‘Zrinjskom’. Počeo na desnom, a onda me prebacili na lijevu stranu. Do početka, a i za vrijeme rata, igrao sam za zagrebački HŠK ‘Građanski’, da bi nakon rata prešao u beogradski Partizan. A igračku karujeru sam okončao u Sarajevu“.
Mostar – Zagreb – Beograd, pa odjednom na Koševo, u Sarajevo. Bio je to Mehin put…
„Imao sam svoje Mostarce koji su radili u Sarajevu i koji su me prosto nagovorili da dođem. A da nisam došao u Sarajevo, vratio bih se u Zagreb.“
Miroslav Meho Brozović svojevremeno je nosio dres, čak, četiri reprezentacije.
„Bio sam kapiten reprezentacija NDH, FNRJ i BiH, a igrao sam i za reprezentaciju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Eto, četiri reprezentacije, pa to može samo kod nas.“
Odigrao je preko 1000 utakmica, a karijeru je okončao u 38 godini i prešao u trenerske vode. Čuvena Brozovićeva parola je bila „lopta može proći, ali igrač…“
Kada smo se susreli, to je prokomentarisao:
„A šta sam im imao drugo reči. Nisam ti ja bio neki veliki filozof. Onaj ko je najbliži nekom protivničkom igraču, ima da ga čuva, odnosno preuzme. A bilo ti je svega i svačega u tom trenerskom poslu.“.
Pored toga što je bio tvorac šampionske generacije Sarajeva 1967. godine, Brozović je vodio još nekoliko klubova s prostora bivše Jugoslavije. Trenerska karijera je počela 1954. Od Ljubljane do Koševa, sa puno usputnih stanica, ali kao da su svi kolosijeci vodili ka Sarajevu: Željo (1956.), drugi put – Sarajevo (1958.), Rudar – Kakanj (1961.), Borac – Banja Luka (1963.), Famos – Hrasnica (1965.) i treći dolazak na Koševo (1966.).
„Ja sam srcem i dušom bio za ‘Sarajevo’, mada sam uvijek bivao profesionalac. A mojoj sreći nije bilo kraja kad sam upravo sa ‘Sarajevom’ osvojio titulu. Pretposljednju prvenstvenu utakmicu igrali smo u Zagrebu. Pola tima mi fali. Ja ti nekog Makića, ne sjećam mu se ni imena, stavim u prvi tim, a on je do prije mjesec dana igrao u ‘Unisu’ iz Vogošće. Dam mu dres sa brojem 9, a stavim ga u odbranu. Na kraju, izvučemo bod iz Zagreba koji nam je osigurao titulu prvaka države. Zebec me nakon utakmice pita: ‘Boga ti Meho, ko ti je ona devetka. Sve nam je račune pomrsio’. A ja mu kažem: ne znam ni ja baš dobro, znam ga koliko i ti, a vidio si ga danas“.
Miroslav Brozović u svojoj dugoj igračkoj karijeri, bez obzira gdje je igrao, bio je kapiten. Bio je kapiten triju državnih selekcija, pa kapiten Građanskog, Partizana, kada je osvojeno prvo poslijeratno državno prvenstvo i prvi je ponio tadašnji pehar maršala Tita te, na kraju, bio kapiten i Sarajeva.
„Mislim da sam predstavljao autoritet, pružao primjer, zalaganjem u igri i ponašanjem van terena. Znao sam se postaviti i prema treneru i prema rukovodstvu kluba, prema sudiji, protivniku. Kapiten mora pomagati treneru koji ne može sve da učini sa klupe. Nažalost, danas je uloga kapitena degradirana. Za to su isključivo krivci fudbaleri koji nose kapitensku traku. Naročito griješe prema sudijama. Sa njima se ne mogu prepirati, moraju staloženo i vaspitno ragovarati i povinovati se njihovim odlukama“.
Na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine Brozović je sa tadašnjom Jugoslavijom osvojio srebrenu medalju.
„U finalu smo izgubili od Švedske 2:1. Baš, poslije tih ompijskih igara prešao sam u ‘Sarajevo’, a to je ujedno bio moj oproštaj od reprezentativnog dresa koji sam oblačio 20 puta“.
Kada smo se susreli, neizostavno sam ga morao pitati otkud nadimak Meho?
„Oduvijek su me tako zvali. Zapravo, kad sam došao iz Mostara u Zagreb dobio sam nadimak Meho i to samo iz jednog razloga, a to je što dolazim s prostora BiH. I tako ostadoh ja Meho za sva vremena. Šta fali?“.
Koliko god smo se sjećali kroz ovaj vremeplov zasigurno nismo baš sve dotakli. Jer je prosto i nemoguće, o toliko godina bogatog života i karijere mogli bi se napisati tomovi, a ovaj razgovor je bio samo jedan talas u moru sjećanja. Miroslav Brozović je zauvijek otišao godinu poslije našeg posljednjeg susreta. Umro je 5. oktobra 2006. godine u Mostaru, odakle je i sve počelo.
federalna.ba/Muhamed Bikić
