Piše: Mladen BOŠNJAK
Ne treba preveć eksploatirati, niti osuđivati, navijačko konvertitstvo Dragana Čovića, koji se od vatrenog pristaše Veleža transformirao u gorljivog drukera Zrinjskog, koji mu je „sada u srcu“. Ima jako puno takvih slučajeva. O nekima sam i sam pisao. Primjerice, o rođaku Jozi, mostarskom pragmatiku, koji se dobro derao na centralnoj tribini Bijelog brijega, koji je klanjao ono čuveno Vaaahideee, Vaaahideee…. Rođak danas deklarativno prezire Velež, obiteljski je čovjek zaposlen u jednom od javnih poduzeća, i njemu je, razumije se, danas „Zrinjski u srcu“.
I Gojko Nižić, ugostitelj iz Crvenoga grma, našao je mjesta u novinarskim crticama. On je davnih sedamdesetih godina otvorio veoma ugodan i prometan buffet „Velež“ i ta je ljubav trajala dokle i Čovićeva. Kad je zazivanje imena Zrinjskog postalo puno, puno lukrativnije, Nižić je zamijenio limenu ploču sa starim nazivom i na njeno mjesto poćurio neonski natpis buffet Zrinjski. Koji se, dakako, nastanio u sred srca njegovoga.
Nekad najuspješniji, najodaniji, najmarljiviji i najcjenjeniji povjerenik zagrebačkog Dinama, Andrija Logarušić iz Osijeka, simbol „modrih“ u Slavoniji, čovjek od ugleda i povjerenja koji je uživao nepodijeljenu dobrodošlicu na Maksimiru, koji je organizirao i „uvezao“ čitavu armiju navijača u Slavoniji, izjavio je netom poslije rata: Danas navijam za NK Osijek! Iz Dinama se nitko nije udostojio nazvati me kad je bilo najteže, kad je grad gorio… Nitko da upita jesam li živ! S Dinamom je gotovo, Osijek je zauzeo njegovo mjesto u mome srcu.
Takvih je slučajeva jako, jako puno. Nešto se prelomi u čovjeku, nešto cikne. U Gojka se uvukao elementarni, ljudski strah. Od seoskih bedevija, krkana, pijanaca, reketara… Računao je: batali Velež, spasi glavu! Rođak Jozo je cijeloga života želio biti viđen. Nije mu uspjelo, ni s Veležom, ni sa Zrinjskim. Ostao je onaj mali sitni miš, sive i neprimjetne biografije. Sutra, kad bi nastala „privrtanija“ učas mi rođak promijenio navijački dres.
Andrija Logarušić se, s pravom, našao povrijeđen ponašanjem uprave HAŠK-a, Građanskog, Croatie… kako li se već Dinamo zvao tih turbulentnih godina. Ali, uprave su bile i prošle, biti će i proći, a navijačka ljubav i strast ostaju. Ostaju i oblikuju dušu NAVIJAČA, koji u izolacijskom paradiranju ne navlači klupsku majicu, koji ne očekuje glasove navijačke mase, koji ne traži privilegije, koji se ne ljuti na klub zbog ponašanja uprave.
Dragan Čović, zasigurno, nije bio iskreni navijač Veleža, niti je danas iskreni pristalica Zrinjskog. Jednostavno, u vrijeme Jole Muse, Sadija Ćemalovića, Brace Andrića, i ne znam koga sve ne, bilo je isplativo „pritaslimiti“ se i biti veležovac. Kad je, na koncu, došao dur guzici, povlači se i traži novo navijačko utočište. Zrinjski je došao k'o naručen. Isto kao i u slučaju rođaka Joze, u slučaju novog pretumbavanja, uvjeren sam, Čović bi našao novu navijačku ljubav.
Među oceanom onih koji su tvrdu komunističku ideologiju začas zamijenili još tvrđom nacionalnom, zar je se čuditi navijačkim pretrčavanjima na izdašnija i sigurnija korita. Čović, Jozo i Gojko su tek puki egzemplari.
(Sportske.ba)
