Svako mjesto, grad ili velegrad imaju svoje unikatnosti i znamenitosti po čemu su jedinstveni i prepoznatljivi. Neki su to po mostovima, rijekama, srednjovjekovnim građevinama, sportistima ili pak velikim misliocima i umovima koji su ponikli ili ostvarili velika djela u datim mjestima. Zenicu kao najveći grad u Srednjoj Bosni svi prepoznajemo po metalurgiji, čuvenoj željezari i nogometnom klubu Čelik.
Zenica ”Čelični grad”
To su najveći simboli Zenice, a koja je još poznata i pod nazivom ”Čelični grad”. Nogometni klub Čelik osnovala je grupa ratnih veterana neposredno po oslobođenju grada Zenice od fašizma. Oni su u maju 1945. godine odlučili da osnuju nogometni klub, kojem su dali ime Čelik, što simboliše grad čelika i metalurgije. Nogomet se u Zenici uvijek igrao srcem i vještinom, pa je Čelik plijenio simpatije na gostovanjima širom Jugoslavije, mada je često, upravo zbog takvog pristupa igri, ostajao uskraćen za formalne uspjehe.
Standardno u vrhu Druge lige Jugoslavije, a znao je Čelik po ulasku u Prvu Saveznu ligu pomrsiti račune svim klubovima. Čelik je tokom svog takmičarskog puta odigrao veliki broj utakmica, počevši od Regionalne, Republičke lige bivše države, pa sve do današnje Premijer lige Bosne i Hercegovine. Tokom 17 sezona u Prvoj Saveznoj ligi Jugoslavije “ crno-crveni“ su odigrali 574 utakmice, a kao najbolji rezultat iz tog perioda jeste šesta pozicija u sezoni 1973/74. Posljednju utakmicu u Prvoj Saveznoj ligi, Čelik je odigrao 1989. godine, kada je kao posljednjeplasirani tim napustio društvo najboljih, a nedugo zatim ispao i do Treće lige Jugoslavije.
Od Prijepolja do Čelika
Idealan sagovornik za turbulentna, ali sretna vremena sa kraja 80-tih je srbijanac i as Čelika Esad – Eso Kuhinja. Odbrana Čelika je bila nezamisliva bez njega i bio je pravi komandant i uzor za mlađe naraštaje zeničkog tima. No krenimo redom, prve fudbalske korake ste načinili u FK Polimlje iz Prijepolja, a zatim seniorski karijeru ste nastavili u Jasenu iz Brodareva udaljenom 24 km od vašeg rodnog Prijepolja. – Da tako je seniorski staž sam počeo u obližnjem Jasenu iz Brodareva, a dalje mu put odveo do Crne Gore – OFK Titograd. Zatim karijeru sam nastavio u Metalcu iz Gornjeg Milanovca, pa zeničkom Čeliku, Napretku iz Kruševca i na kraju igrački vijek završio u Njemačkoj – tačnije Munsteru.
Ipak najljepši period Vaše karijere su Zenica i naravno Čelik?
– Da, tako je, to je nezaboravno vrijeme i najljepši period igračke karijere. U Zenici i Čeliku sam bio tri godine, tačnije od 1987. do 1990. godine.
Pored lijepih uspomena, što je posebno ostalo u sjećanju vezano za taj period u Čeliku?
– Pa upečatljivo mi je ostalo da su se u te tri godine smjenjivali treneri. Ja kada sam došao trener je bio Džemaludin Mušović, zatim redom Josip Skoblar, Fahrudin Jusufi, Vukašin Višnjevac.
Kada ste posljednji put bili u Zenici i pratite li današnji bh. fudbal, reprezentaciju i Čelik?
– Nažalost u Zenici nisam bio od 1990. godine. Naravno da pratim bh. fudbal, reprezentaciju i zbivanja u Čeliku posebno. Velika je šteta i žalost zbog situacije u Čeliku. Jednostavno tavore u bh. ligi bez jasnog cilja. Najmanje bi trebali igrati u kvalifikacijama za ligu Evrope uz onakve uslove, ističe Kuhinja.
Iako ste igrali u odbrani, nerijetko ste se znali upisati i u strijelce. Ima li neki gol koji je najdraži?
– Kako da ne. Pobjedonosni gol na Grbavici 1988. mi je najdraži u karijeri. Dobili smo Željezničar sa (2:1), a ja sam bio strijelac u 61 minuti. Golove su još dali Ćurić i Golubica. Još mi je drag gol protiv Veleža iste sezone na Bilinom polju kada je bilo (1:1), a za Mostarce je izjednačio Tufek. Često pogledam i snimke ovih utakmica i imam ih u svojoj arhivi.
Koje napadače je bilo najteže čuvati, a koji navalni tandem izdvajate kao poseban?
– Tada su svi klubovi imali izuzetne golgetere, ali najteži za čuvanje su bili Alen Bokšić i Davor Šuker. S druge strane od navalnih tandema bih izdvojio Veležov Kajtaz-Jurić-Tuce, koji su bili doista fenomenalni.
Golubica, Zukanović, Štrbac…
Iz Vaše generacije s kojim igračima Čelika ste u kontaktu?
– Ostao sam u kontaktu sa nekoliko igrača iz moje generacije, a povremeno se čujem sa Golubicom, Zukanovićem, Štrbcem…
Karijeru ste završili u njemačkom Munsteru, jeste li poslije ostali u fudbalu?
– Poslije završetka igračke karijere pokušao sam samo kratko kao trener, ali sam shvatio da to nije za mene. Nisam vise uopšte u fudbalu, a pratim sva zbivanja inače.
Ostali ste i da živite u Njemačkoj?
– Da od 1992. godine sam u Njemačkoj. Imam i državljanstvo već nekih desetak godina. Sada živim u Frankfurtu, oženjen sam i imam troje djece, sina i dvije kćerke, za kraj razgovora navodi Esad-Eso Kuhinja – as Čelika sa kraja 80-tih.
(Mirsad Starčević/Sportske.ba)