Bio je prototip modernog nogometaša. Čekao ga je transfer u neki od najjačih evropskih klubova. Bolest mu je prekinula igračku karijeru u 26. godini. Proteklog vikenda u Travniku je održana promocija knjige “Ivan Gudelj, Hajdučka priča”, a legendarni nogometaš Hajduka i reprezentativac bivše Jugoslavije je govorio za Sport.
Kaže da bi se njegov život mogao ovako svesti – “jedan mladi momak ili dječak sa 15 godina ide u veliki klub Hajduk. Do 26. godine mu se svi snovi i mašte ostvare. Bude kapetan Hajduka, kapetan reprezentacije ex Jugoslavije, ima ponude svih najvećih klubova u Evropi i svijetu, cijeli život je ispred. U jednoj sekundi se mladom čovjeku to sve sruši i to zbog bolesti. Šta ima teže? Biti bolestan, ne možete igrati nešto što najviše volite.”
Navodi da je “Hajdučka priča” preslika života.
“Moja životna priča, pogotovo u drugom dijelu životu poslije prestanka igranja nogometa, ima svoju poruku. Završetak koji praktički može pomoći i mladima i ljudima koji su u depresiji, kojima je teško. Ljudi koji su bolesni iz ovakvih priča mogu naći snagu, vjeru, duh, pozitivnost. Ja sam obolio od hepatitisa b.”
O klupskoj karijeri Gudelj ističe da su osvojili premalo.
“Hajduk je veliki klub. Posebne navijače ima i mislim da su oni zaslužili da imaju više trofeja, a bar jedan evropski kup. Statistikom se nisam bavio jer se dogodila bolest i bio sam apsolutno usredotočen da je pobijedim. Kao zadnji vezni sam postigao 93 gola do 25. godine. U 26. sam prestao igrati. Bio sam treći najbolji strijelac u Evropi.
Naglašava da nikada nije dobio crveni karton nikad, a da je žuti karton dobio samo jednom.
Navodi da je poziv u reprezentaciju bivše Jugoslavije dobio iako nije bio standardni igrač u Hajduku.
“Moja najzlatnija godina je ‘82. godina. Odigrao sam samo tri uktamice na Svjetskom prvenstvu, a bio sam uvršten u 11 najboljih prvenstva. Gledajući individualno to je stvarno veliko priznanje. Ta ‘82. je za mene bila posebna.”
Gudelj ističe da mu je na utakmici nakon koje je prekinuo karijeru organizam bio iscrpljen.
“Bio sam bolestan i igrao sam. Navijači koji su me obožavali su mislili da foliram, da simuliram. Osjećao sam povraćanje, manjak apetita, slabost. Došla je utakmica, ja sam se maksimalno trošio i samo sam pao. Izašao sam sa terena, čak uz zvižduke, i više se nikad nisam vratio.”
O reprezentaciji BiH kaže da ima sjajne igrače, ali da im uvijek “malo fali.”
(Federalna.ba)
