U februaru 2004. godine bosanskohercegovčka reprezentacija dobila je dva igrača koja će obilježiti jednu eru.
U Prilepu je 17. februara za mladu reprezentaciju BiH protiv Makedonije debitirao Vedad Ibišević. U prijateljskoj utakmici rezultat od 1:1 je najmanje bitan. Strijelac je bio Denis Ljuta. Dan kasnije, u Skoplju, prvi nastup u A selekciji upisao je Zvjezdan Misimović. Utakmicu smo izgubili sa 1:0, jednako nebitan rezultat kao i onaj u Prilepu. Misimović je postao nezamjenjivi član reprezentacije, standardan kod svakog selektora, igrač koji je imao dušu. Ibišević je izrastao u klasnog napadača. Zahvaljujući njegovom pogotku u Kaunasu, reprezentacija se plasirala prvi put na Svjetsko prvenstvo, a i u dalekom Brazilu je protiv Argentine postigao još jedan historijski pogodak, prvi na Mundijalu.
Nekoliko mjeseci nakon utakmice u Prilepu, ibišević je u Orašju opet dobio priliku u U-21 selekciji . Tada je Slovence svezao u čvor. Zadivio je sve koji su bili na utakmicu, a radilo se o otvaranju Goal centra. Među gostima Platini, Ćurković, Prosinečki, Štimac… Zvijezda je rođena, Vedad je u gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine najavio veliku karijeru.
Preko Paris Saint-Germaina i Dijona, stigao je do Alemanie Achen, a onda preko Hoffenheima i Stuttgarta došao do Herthe. Da li je sanjao ovakvu karijeru, da li je mogao pretpostaviti da će postati ovakav igrač.
”Sigurno da nisam razmišljao u ovom pravcu. Ali, sanjao sam da jednog dana obučem dres reprezentacije, to je ono uz šta sam odrastao, utakmice BiH i da igram u nekoj od top liga u Evropi, a Bundesliga je ta, tako da su mi se ti snovi ostvarili” kaže jedan od najomiljenijih nogometaša Bosne i Hercegovine.
Zmaj od Bosne je klub odakle je sve počelo. Prijateljstva, prve utakmice, putovanja, treninzi…
Strast iz dječačkog razdoblja su mu – kopačke.
”Ostalo je to još iz izbjeglištva, iz Tuzle. Nisam imao skoro nikake uvjete za trening, a kopačke su nam bile neostvareni san, posebno kopačke u bojama, neke dobre. Danas kada hvala Bogu imam sve, skupljam kopačke i imam ih puno i uživam u njima.”
Skuplja i dresove.
”Najvrijedniji u mojoj kolekciji su Neymara i Riberyja. Drago mi bude kad neki igrač prvi priđe i ponudi dres, znači da me poštuje.”
Kad mu se pružila prilika, jedan je čvrsto zgrabio. Francuskog velikana Paris Saint-Germaina. Tada se osjećao kao da je cijeli svijet njegov. Stigao je kao Oscara Wilde izgovarajući ”nemam ništa da prijavim, osim svoje genijalnosti”. Video snimak sa golovima iz St. Louisa natjerali su Vahida Halilhodžića da mu pruži šansu na treninzima i utakmicama uz bok Pauleti, Jepesu, Rothenu… Odradio je dvije prijateljske utakmice protiv Celte i Juventusa i dobio ugovor. San snova, čudo koje se ne može opisati.
”Vahidu sam zauvijek zahvalan što me doveo na probu u PSG. Došao sam iz St. Louisa sa svojim kopačkama na trening i uspio sam da ubjedim ljude u klubu i Vahu da vrijedim i da mogu da igram. PSG je veliki klub, to je teška sredina. Nije bilo lako Vahi, a nije ni meni. Ali sam puno naučio.”
Dolazak u Pariz je u to vrijeme bila velika senzacija. Dječak iz Gerova kod Vlasenice, došao je u Grad svjetlosti, među zvijezde. Nije se pokolebao. Kao ni nepunu godinu kasnije kada su ga posudili u Dijon, želeći ga natjerati da posustane. Nije ustuknuo ni korak, kao ni onda kada je prvih dana 2009. godine na pripremama Hoffenheima u Španiji doživio tešku povredu koljena.
”Razmišljam da sve što mi se dogodilo u životu nije moglo da me zaobiđe i obrnuto; sve što mi se nije dogodilo, nije ni moglo ni trebalo da se desi. ”
Otkriva i da je bio blizu jednog evropskog velikana, bivšeg šampiona Starog kontinenta.
”Sjećam se vremena dok sam bio povrijeđen, pauzirao sam šest mjeseci i bio sam u Dortmundu na pregovorima sa Borussijom. Bilo je to prije nego što su postali prvaci, ali tada nisu imali uslove da me dovedu. Nismo se našli i to je to. Dortmund je tada bio u stvaranju, ali ko je znao šta će biti za godinu dvije, kada su uzeli dvije uzastopne titule. Jednostavno to je tako bilo, to su stvari koje čovjek nije znao, povukao sam neki drugi potez, ali ne žalim.”
Kroz karijeru su ga vodili razni treneri. Evo kakve posebno voli:
”Volim trenera koji psihološki ”dođe” do igrača i uspije daje motiviše i da izvuče još 10-15 posto da više da na terenu. Vjerujem u te psihičke trikove.”
Razmišlja li o trenerskom poslu kad jednog dana prestane igrati?
”Trenutno nisam motivisan da idem u tom pravcu, da budem trener, ali možda me nešto okrene… Ne znam, sve se može promijeniti, ali bih volio da ostanem u nogometu.”