Piše: Haris Zilić
Na portalu Sportske.ba objavljujemo treći dio priče o legendi bh. rukometa, gospodinu Mirsadu Efendiću. Nakon što smo u prvom dijelu predstavili Efendića, u drugo smo razgovarali o njegovom igračkom putu u FAP Priboju, gdje je ostavio ogroman pečat.
U trećoj epizodi na našem portalu, Mirsad je govorio o ratnom periodu.
Spašavao je RK Bosna, tačnije opremu. Bio je uz bh. rukomet u najtežim danima, dok je naš glavni grad bio pod opsadom. Bio je i prvi komesar u RSBiH.
Prisjetio se turnira u Kolnu, te saradnje sa Radničkim iz Goražda.
“U penziju sam otišao 1991. godine. Bio sam i trner prvog tima Bosne, juniora, kadete. Tadašnji Dragan Nožica je bio predjsendik, on je bio bivši reprezentativac Jugoslavije. Mišo Bašić je bio trener Bosne početkom devedesetih i nakon njegove ostavke preuzeo sam Bosnu.”, rekao je Efendić za Sportske.ba, zatim nastavio.
“Kada su granatirali Sarajevo, zapalili su dvoranu na Mojmilu. Fuad Malagić, Sanin Efendić i ja spasili smo opremu. Opremu sam unio kod sebe i čuvao na balkonu. Probijao sam se kroz plamen dvorane da bih spasio opremu. Tada je Bosna imala finu garnituru dresova, trenerki, tu su bile i lopte.”
Oprema je nakon rata završila kod Hrvoja Rebića, prisjeća se Efendić, koji naglašava da mu danas niko nije rekao ni “hvala”.
“Po završetku rata, Hrvoje Rebić je došao da uzme tu opremu. Došao je kombijem ispred moje zgarde i preuzeo opremu. Niko iz Bosne se nije sjetio da se zahvali za tu spašenu opremu. Ni Mirsade “hvala ti”. Ta jedna riječi puno znači, ali šta je tu je.”
Mirsad je 1993. godine teško ranjen. Jedna je preživio, a nakon oporavka, vratio je ligaški rukomet u Sarajevo u uslovima kojji su bili skoro pa nemogući.
“U ratu sam teško teško ranjen 1993. kod Dom dzravlja na Mojmilu. Jedan mali geler je ostao u mozgu. Nakon ranajavnja, jedva sam ostao živ, oporavio sam se i vratio sam se rukometu. Nakon rata bio sam komesar takmičenja za rukometaše i rukometašice. Radio sam u Rukometnom savezu. Formirao sam ligu Sarajeva u Skenderiji. Igrali smo ligu pod granatama. Igrači iz Hrasnice i Ilidže su dolazili sa vojnim kamionima. Tada sam morao obezbijediti ekipe, sudije, dvoranu…”
U našem trećem razovoru, Mirsad Efendić se posebno i prisjetio i jednog čovjeka, a riječ je bilo o prvom selektoru BiH, Senadu Fetahagiću.
“Senad Fetahagić je fantastičan čovjek. Bio je raja velika. Dao je ogroman pečat bh. rukometu. Sama činjenica da je bio prvi selektor nakon rata, dovoljno govori u kakvim je uslovima bio uz ovu državu i rukomet.”
Naš sagovornik je bio vođa puta selekcije Grada Sarajeva, koja je 1997. godine nastupala na turniru u Kolnu.
“To je bila velika stvar za nas, za naš rukomet, za Sarajevo. Došli smo u Koln. Okupili su se novinari. Ljude je zanimalo. Mi smo bili ekipa koja je došla iz države, gdje je tek završen rat. Po odlasku naš kombi je bio pun opreme, donacije naših ljudi, ljudi iz Kolna, to su nezaboravni trenuci bili.”
Sličnu priču, Mirsad je imao ikad je bio vođa puta ekipi Radničkog iz Goražda u španski San Sebastijan.
“Moja rahmetli supruga je bila iz Goražda. Vežu me dvine uspomene za taj grad i ljude. Moram naglasit i veliko gostoprimstvo u Goraždu. Tražili su da budem vođa puta, jako su me poštovali. Dali su mi priznanje za moj rad. Epizoda sa Radničkim i odlazak u Španiju je bila posebna. Kada smo došli u Španiju, ljudi su nas dočekali s obrazom, novinari su se okupili, bili smo zanimljivi. Jednostavno te godine nakon rata bude u čovjeku posebne emocije, to su situacije koje nikada ne zaboravljate.”
U narednom izdanju, Mirsad će nam govoriti i svom trenerskom angažmanu u ŽRK Željezničar, te o ljudima koji su ostavili ogroman pečat u bh. rukometu, ali i njegovom životu.
(I DIO) Priča o legendi bh. sporta: Čovjek koji je spašavao rukomet u najtežim danima BiH