Napustili su Bilino Polje tiho i brzo – u crnom kombiju, zatamnjenih stakala, uz policijsku pratnju koja je više služila da raščisti put nego da odgovori na stvarne sigurnosne prijetnje.
Već narednog jutra, sredinom dana, Turpin je bio na sarajevskom aerodromu, ukrcan na let za Frankfurt. U zadnjim redovima aviona, čim je dobio priliku, otvorio je laptop i ponovo zavrtio film utakmice Bosna–Italija: najprije ubrzano kroz akcije, a potom usporeno kroz ključne, sporne trenutke – počevši od crvenog kartona Bastoniju, piše Corriere dello sport.
Jer Turpin nije bilo koji sudija. On je simbol još jednog bolnog neuspjeha – drugog uzastopnog izostanka Italije sa Svjetskog prvenstva. Prije toga, Palermo i Makedonija. Danas, Zenica i Bosna i Hercegovina. I logično se nameće pitanje: da li ga je uopće trebalo ponovo delegirati? Da li je to bila razumna, opravdana odluka? Ili još jedan potez bez dovoljno promišljanja?
Ipak, problem nadilazi puko brojanje spornih odluka. Jer, po Murphyjevom zakonu, sve što je moglo poći po zlu – pošlo je. Uključujući i sudiju. A onda dolazi i šira slika: gdje smo zapravo na evropskoj fudbalskoj mapi, uprkos prisustvu ljudi bliskih Aleksander Čeferin u vrhu UEFA-e? Čeferin je bio tu, na tribinama u Zenici, ali njegov utjecaj nije se osjetio na terenu.
Bez alibija, bez opravdanja. Ipak, eliminacija Italije prelama se kroz najmanje tri ključne situacije – upravo one iz „sive zone“, gdje svaka sudijska odluka nosi dodatnu težinu. Tu se vidi ono što se naziva sudijskom inteligencijom – osjećajem za igru, za kontekst, za ravnotežu. Upravo toga, nakon ispravnog isključenja Bastonija, kod Turpina više nije bilo.
Uzmimo primjer duela Muharemovića i Palestre. Objašnjenje iz svlačionice zvučalo je gotovo nevjerovatno: „Nije imao posjed lopte.“ Formalno tačno – suštinski pogrešno. Lopta mu je izmakla upravo zbog kontakta koji je uslijedio. U trenutku faula, Palestra je bio praktično sam pred golom: lopta metar od njega, golman nekoliko metara dalje, bez realne zaštite odbrane. U takvoj situaciji, sudija koji je već posegnuo za crvenim kartonom morao je prepoznati očiglednu priliku za gol – DOGSO ((očigledna prilika za gol). Crveni karton bio bi ne samo opravdan, nego i podržan VAR-om.
Ali tu nije bio kraj.
Greške su se nizale, a naredna je bila još očiglednija. Ostavimo po strani igranje rukom Edina Džeke kod gola – diskutabilno, ali u konačnici nekažnjivo jer nije direktno utjecalo na realizaciju. Ono što je uslijedilo bilo je mnogo jasnije. Kod šuta Pija Esposita, Muharemović – već opomenut – baca se ispred lopte i zaustavlja je desnom rukom.
Ovdje nema dileme:
– pokret više liči na svjesnu odbranu nego na slučajan kontakt;
– ruka nije u prirodnom položaju niti služi za oslonac, već za blokiranje lopte.
To je penal. To je drugi žuti karton. To je isključenje.
I to nekoliko minuta prije kraja utakmice. Bez prostora za polemiku, bez osnova za skandal. Upravo suprotno – odluka koja bi zatvorila priču. VAR bi ovdje imao daleko manje dilema nego u prethodnoj situaciji.
Zato konačna ocjena ne može biti drugačija: suđenje Turpina, čovjeka poslanog da osigura ravnotežu i pravednost, bilo je ozbiljno ispod potrebnog nivoa. I ta cijena je visoka – izgubljeno Svjetsko prvenstvo i još jedna duboka kriza italijanskog fudbala.
