Razgovarao: Haris Zilić

Na portalu Sportske.ba nastavljamo priču o legendi bh. rukometa, Mirsadu Efendiću.

U naša prva tri dijela, predstavili smo Efendića, zatim smo pisali o njegovom odlasku u RK FAP Priboj, te velikom doprinosu bh. rukometu u ratnom periodu.

U četvrtom “serijalu”, sa Mirsadom smo razgovarali o njegovoj najkraćoj, ali vrlo zanimljivoj epizodi. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, bio je trener ženske ekipe Željezničara.

Mirsad je tu proveo polusezonu, bio je u vrhu Prve lige Jugoslavije, ali i taj kratak period ostavio je zanimljive pečate istakao nam je legendarni Efendić.

“Po dolasku iz Priboja, nakon razgovora sa Čeodm Kezunovićem ,preuzeo sam ŽRK Željezničar. Čedo je tada bio jedan od vodećih ljudi u klubu. Znao sam da nije jednostavno raditi sa ženskom ekipom, kao i dan danas. U to vrijeme Željezničar je imao jedan zanimljvi miks domaćih igračica i igračica koje su tu bile na studiju u Sarajevu, pretežno iz Vojvodine”, rekao je Efendić za Sportske.ba.

U posebnom sjećanju ostale su pripreme Želje u Zaostrogu.

“Ekipu sam odveo na pripreme u Zaostrog. Trebao se znati kodeks kluba. To je bilo sedam dana zahtjevnih priprema, od čega vam skoro pa zavisi koliko će spremno dočekati sezonu”, naglasio je Efendić, koji je zatim izdvojio jednu anegdotu.

“Rečeno je bilo curama da u sobama moraju biti do 23 sata, međutim dvije igračice su došle iza ponoći. Bile su s nekim momcima iz Sarajeva. Ujutro, nakon trčanja po plaži, jer se na taj način najbolje nabijala forma, odlučim da prošetamo do Starog grada u Zaostrogu, a djevojkama koje su sinoć kasno došle u sobe, kažem da uzmu veliki kamen u ruke i hodaju s njim gore. Kad smo došli gore, upita me ejdna od njih, zašto sam im dao kamen, a ostalim taj napor nisam. I ja im fino objasnim. Kad ste došle sinoć? Kakav je dogovor bio? One stale gledaju u mene, ali shvatile su tada svoju pogrešku.”

Protiv banjalučkog Borca se igralo za titulu jesenjeg prvaka.

“U Banja Luci smo imali tad najvažniju utakmicu. Prije meča, dvije najbolje igračice mi se posvađaju i ja ih odstrnaim iz ekipe. Uspjeli smo na kraju dobiti Borac zbog jakog kolektiva i bili smo prvi na polusezoni.”

Onda je krenuo raspad.

“I na polusezoni, kreće raspad nažalost. Znalo se desiti da u tadašnji FIS na trening dođem sam, a djevojke imaju izgovore, da ne mogu doći itd. Tada se na jedna način ptovrdila moja teza da nije jednostavno voditi žensku ekipu.”

Bez obzira što je trajalo manje od godinu dana, vrijeme kao trenera ŽRK Željezničar, Efendić je izdvojio kao jedno od najzanimljivijih u svom bogatom rukometnom životu.