Hrvatski trener Mario Cvitanović napustio je klupu FK Sarajevo po završetku sezone. Iako ima onih koji smatraju da je Cvitanović radio dobar posao na klupi Sarajeva, to nije bilo dovoljno da ostane na kormilu tim sa Koševa.
Cvitanović je nakon odlaska objavio poruku na društvenim mrežama i potom otišao u Italiju na odmor, s porodicom.
Cvitanović je preuzeo FK Sarajevo kao sedmu ekipu na tabeli
“Odmor? Što kraći, to bolji”, kazao je za germanijak.hr. Tekst vam u nastavku prenosimo u cijelosti.
I zvuči kao čovjek koji razumije gdje živi i čime se bavi. U glasu nema gorčine. Još manje patetike. A imao bi pravo na oboje.
Jer Mario Cvitanović iza sebe nije ostavio haos, nego red. I brojke koje to potvrđuju… I neke rekorde. Preuzeo je Sarajevo kao sedmu ekipu lige, s pet poraza u devet utakmica, s 18 primljenih golova i minusima koji su mirisali na još jednu izgubljenu sezonu. Ostavio ih je na trećem mjestu, u Evropi, s plus 24 u odnosu na Željezničar i napadom koji je, odmah iza Borca, bio najubojitiji u ligi.
Ako iz priče maknemo emociju i ostavimo samo matematiku — a matematika u nogometu zna biti brutalno iskrena — Sarajevo je u njegovom mandatu bila druga ekipa lige, odmah iza prvaka Borca. Četiri poraza u 27 utakmica. Devetnaest primljenih golova. Imao je prosjek od 1,91 bod po utakmici, u ligi i više. Imao je Cvitanović osam utakmica bez primljenog gola čime je srušen rekord iz 2011. To nisu dojmovi. To su činjenice.
“Matematika je egzaktna”, kratko će Cvitanović na servirane brojke. I tu zapravo završava svaka rasprava. Osim one koja se u nogometu uvijek vodi — zašto to nije dovoljno da nastavi? Na to pitanje ne odgovara. Ne želi. I tu povlači ručnu, svjestan da istina u nogometu rijetko kome donosi korist.
“Nema smisla sada secirati…”, kaže. I u toj rečenici ima više iskustva nego u svim analizama.
Ali neke stvari ne treba ni pitati da bi bile jasne. Sarajevo nema kontinuitet. A bez kontinuiteta nema ozbiljnog nogometa. Zadnji trener koji je na Koševu trajao duže od jedne sezone bio je Husref Musemić. Od tada — dvanaest trenera. Dvanaest pokušaja, dvanaest resetiranja, dvanaest novih početaka. Klub koji stalno mijenja trenere ne gradi ništa. On improvizira.
A improvizacija u nogometu može donijeti pobjedu, ali ne i sistem. Ne i identitet. Ne i sigurnost. Naposljetku, ne i titulu koja se na Koševu čeka nekoliko godina…
Cvitanović je, uz sve to, radio s kadrom koji nije bio za vrh. Najbolji strijelac kluba bio je Elezi, vezni igrač s devet golova. Dok u isto vrijeme Juričić u Borcu zabija 27. To nije detalj. To je razlika između ambicije i realnosti. I zato ova priča nije priča o smjeni trenera. Ovo je priča o klubu koji još traži sebe.
“Sve što sam planirao bilo je vezano uz Sarajevo”
“Strpljenje je najbitnije ako radiš projekat”, kaže Cvitanović. I to zvuči kao najjednostavnija rečenica u nogometu.
Na pitanje šta će dalje, Cvitanović nema odgovor.
“Sve što sam planirao bilo je vezano uz Sarajevo. Sada ćemo vidjeti što i kako dalje. Uglavnom, ne mislim uzimati pauzu. Ako se pojavi nešto što će me zadovoljiti, sutra sam spreman navući trenirku i preuzeti”, jasan je Cvitanović koji je iskoristio priliku da se još jednom zahvali svima koji su s njim dijelili osam mjeseci na Koševu.
“Bilo je ispunjeno emocijom i trenucima koji će vječno pamtiti. Hvala igračima, ljudima koji su živjeli uz klub a posebno navijačima. Ponosan sam na svaki trenutak proveden na klupi, na četiri velike pobjede protiv Borca, Veleža, Zrinjskog i Želje… To su trenuci koji ću zauvijek pamtiti. Želim Sarajevu puno sreće nastavku”, zaključio je Mario Cvitanović.











