Na današnji dan, prije četiri godine, otišao je naš dragi Cico Kranjčar. Ovo je tekst koji sam napisao za knjigu o njemu.
Godina 1982. Poljud. Hajduk – Dinamo 1:2. Prvi red na prepunom sjeveru, koji podrhtava pod težinom rekordne posjete, 11-godišnji dječak iz Solina upija genijalce dva najveća hrvatska kluba. Zlatko, Baka, Gudelj, Zeko, Mlinka, Cerin, ali oko se lijepi za plavu devetku snažnih “ikserica”.
Pokušavao sam otkriti koja mu je noga jača. Osjećaj za igru, tehniku i energiju vidjeli su svi. Poznata je Quaresmina “vanjska”, divim se Modrićevoj, ali nikad nisam vidio izvođenje udarca iz kuta s desne strane desnom vanjskom, niti sreo fizičara koji mi to može objasniti. Čak mi ni vlasnik tog patenta, godinama kasnije, nije mogao pomoći. Njegovo ime je Zlatko Kranjčar, moj dragi trener, nadam se i prijatelj – Cico.
Mi Solinjani, Splićani, Dalmatinci, koliko god zajebani bili, i uvijek kontra, i nikad priznati, nosimo u sebi, više-manje, kompleks Zagreba. Osobno, uvijek me intrigirala, a i išla na neku stvar, definicija zagrebačke gospoštine i pravog, istinskog Purgera. Naš je mentalitet cijepljen od elementarne kulture ophođenja – što bi mi rekli, “taki” smo.
Dolaskom u Dinamo, susrećem se s neospornom trenerskom veličinom i još većim autoritetom – besmrtnim Ćirom Blaževićem. Strahopoštovanje koje je svlačionica generirala prema tom vojskovođi nisam doživio ni prije, a bogami ni poslije. Pokušavao je i taj “Atila” artikulirati i pokazati taj zagrebački nivo i klasu, ali koliko god ga volio, može on iz Travnika, ali Travnik iz njega – nikada.
Nakon Ćire, trinaest godina nakon Poljuda ‘82., u našu svlačionicu pod južnom tribinom ulazi Gospodin o kojem pišem ovo štivo, čovjek prema kojem sam uvijek osjećao veliku emociju i poštovanje – Purger Cico.
Naš odnos bio je pun uspona i padova, kao i u svakoj ljubavi, kažu. Uzajamni respekt, uvažavanje osobnosti, igračke vrijednosti, ali i edukacija i kroćenje mog karaktera i ega s njegove strane. Uživali smo na treninzima – kad bi obukao “šuškavac”, da ishlapi sve što treba od prethodne noći – jel'te, gos'n Trener? – te zaigrao s nama na skraćenom prostoru.
Lažnjak, tunel, vanjska, lijeva, desna – kao i ‘82. godine. Njegov pozitivan duh, zarazan smijeh i empatija prema svima osjećali su se na terenu, u svlačionici i izvan nje.
Dotični Mark Viduka i naš Cico dio su našeg prvog sukoba. Bio sam izvođač kaznenih udaraca, manje-više uspješan. U utakmici protiv Segeste, pri vodstvu 3:0, dosuđen je penal. Uzimajući loptu, primjećujem kako Cico gestikulira da Mark – koji je već zabio dva gola – izvede penal i upiše hat-trick.
“Je l’ tako treneru?” – uzviknem, ostavim loptu, krenem prema svlačionici, skinem dres i napustim teren. Iz ove perspektive jasno je da su eksplodirali moja taština i ego. Način na koji je Cico pristupio i riješio ovaj ozbiljan sukob pomogao mi je da naučim kontrolirati svoje ponašanje.
Naši putevi spojili su nas opet u Maksimiru ‘98. Stvarali smo temelje za napad na Ligu prvaka. Cico mi je vjerovao, a ja sam uzvraćao maksimalnim angažmanom. No, onda se dogodila legendarna utakmica Kupa u Dugom Selu.
Vodili smo 2:0 na poluvremenu, a onda je domaći napadač Car zabio dva eurogola. Promašio sam penal u sudijskoj nadoknadi, vratar amater obranio je i ušao u legendu. I danas osjećam fizičku bol zbog toga, kao i zbog činjenice da je Cico ubrzo bio smijenjen.
Nakon karijere, ostali smo u kontaktu. Naši razgovori, bilo kroz emisije ili kasne noćne pozive s mora, uvijek su u meni izazivali posebne emocije. Ponosan sam što sam bio dio njegovog trenerskog i ljudskog opusa. Nosit ću uvijek zahvalnost i poštovanje prema tom istinskom zagrebačkom Gospodinu i Purgeru.
Neka ti je laka hrvatska zemlja, koju si tako volio, dragi Cico.
