Raspored aktivnosti kojeg je Nogometni savez Bosne i Hercegovine objavio na svojim internetskim stranicama možda jeste smušen, nedorečen i slabašno isplaniran, ali jasno kaže da će reprezentativci BiH u srijedu i četvrtak odraditi ukupno tri treninga, sat vremena posvetiti sponzoru, a dvadeset i pet minuta i novinarima.
Srijedu i četvrtak više od dvadeset evropskih reprezentacija iskoristiti će za nešto ozbiljnije ispite – prijateljske utakmice.
Tako će, između ostalih, u Briselu Belgija dočekati trostrukog prvaka Evrope i prvaka svijeta iz 2010. godine, reprezentaciju Španije. Roberto Martinez će debitirati pred svojim navijačima i novim poslodavcima, a asistirati će mu Thierry Henry. U isto vrijeme u Eindhovenu selekcija Grčke će igrati prijateljsku utakmicu protiv Holandije, dok će na Boavistinom Estadio do Bessa Seculo XVI novi evropski prvak Portugal ugostiti Gibraltar. Do tada ćemo već znati na koje igrače najozbiljnije računa Šveđanin Magnus Pehrsson; on će prije ukrcavanja na avion iz Tallina za Sarajevo danas (srijeda, 31.8.) isprobati opcije u prijateljskoj utakmici protiv Malte.
Svoje će utakmice u ova dva dana odigrati i Nijemci, Turci, Česi, Norvežani, Danci, Irci, a međusobno i Talijani i Francuzi. No, ekipama koje smo ranije pobrojali – Belgiji, Grčkoj, Gibraltaru i Malti – zajedničko je to da će u utorak otvoriti kvalifikacijski ciklus za plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji u okviru grupe H. Belgijanci će na Kipar, Gibraltar u Portugalu dočekuje Grčku, dok će Estonci u Zenicu.
I nije nikakvo čudo da će Bosna i Hercegovina odmarati; raditi će to i neke druge selekcije. No, pitanje zašto nameće se samo po sebi. Ako je to bila odluka selektora, koji je smatrao da mu još jedna utakmica neće trebati, da je bolje da igrači dočekaju Estoniju odmorni, onda je to razumljivo. No, isto tako nije nikakva tajna da su još u St. Gallenu, prije utakmice sa Špancima, reprezentativci sami tražili da se ovaj termin ispuni utakmicom. S posebnim naglaskom na mjesto odigravanja – da bude u Bosni i Hercegovini.
Iz Ferhadije je nedavno stiglo i smušeno objašnjenje po kojem je već bilo prekasno da se pronađe adekvatan protivnik, no činjenica je i to da u Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine već godinama nisu oduševljeni idejom organizacije prijateljskih utakmica. Naime, NSBiH u posljednje nekoliko godina – pogotovo od kada je promašeno Evropsko prvenstvo – ima samo jedan cilj i prioritet kada su u pitanju prijateljske utakmice.
Zaradu.
Dva su načina na koji se privlači čista lova. Odigravanje prijateljskih utakmica sa direktnom naknadom od protivnika, odnosno organizatora; poput posljednjeg gostovanja u Japanu ili prije toga u Švicarskoj. Druga opcija je svojevrsno “prodavanje” prava organizacije trećoj strani, najčešće specijaliziranoj agenciji, koja se obaveže platiti za sudjelovanje i troškove, a onda sama određuje mjesto odigravanja. Zato smo česti gosti, a ponekad i domaćini, u Švicarskoj ili Sjedinjenim Državama – takve agencije prepoznaju da je pravi izvor novca u bh. dijaspori, a ne jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta.
Zato se na Ferhadiji i nisu pretjerano trudili tražiti protivnika za srijedu ili četvrtak. Možda bi se ekipa bolje uigrala, možda bi selektor vidio prednosti i mane, možda bi se navijači ponovo približili ekipi, možda i popravila atmosfera i samopouzdanje prije kvalifikacija. Ali, ne bi se zaradilo, pa onda čemu muka i sav posao sa organizacijom?
Bosna i Hercegovina je u posljednjih pet godina, dakle od 31. avgusta 2011. godine do danas odigrala osamnaest prijateljskih utakmica. Od toga su dvije igrane u BiH – u Sarajevu je u avgustu 2013. gostovala selekcija SAD-a, a u Tuzli u septembru 2014. Lihtenštajn. Od tada je odigrano šest prijateljskih; jedna u Beču (Austrija), jedna u Luksemburgu, dvije u Švicarskoj (domaćin i Španija), te dvije u Japanu. Ukupno je od 2010. godine do danas BiH igrala 26 prijateljskih utakmica. U Bosni i Hercegovini ih je odigrano pet. Pet od dvadeset i šest.
I opet, nije ovo nikakvo čudo. U Nogometnom savezu jednostavno ne znaju, a realno i nemaju načina, kako zaraditi novac osim preko A selekcije, pa tu moraju izvući apsolutno svaki mogući pfening. Činjenica da se ozbiljnog protivnika mora platiti, odnosno da na Bilino polje stane jedva desetak hiljada ljudi, a da su ostali stadioni nefunkcionalni ili NSBiH nema hrabrosti na njima igrati, tjera čelnike Saveza na putovanja daleko od domovine. I daleko od navijača.
Nakon plasmana na SP jedna od najvećih i najvažnijih priča o bh. reprezentaciji bila je ona o sinergiji koju je tim imao s navijačima. Danas toga više gotovo da nema; visoke cijene ulaznica i mali kapacitet Bilinog polja negativno su selektirali navijače koji mogu sebi priuštiti posjetu Zenici, a samim tim i anulirali atmosferu koja je bila najjače oružje ovog stadiona. Da nije navijačkih grupa i njihovog truda, atmosfera bi bila pozorišna. Prijateljskih utakmica u BiH nema, pa su prilike za podizanje raspoloženja oko tima svedene na minimum. U isto vrijeme odnos prema dijaspori postao je striktno poslovan – oni su ti koji imaju novac i koji su spremni platiti. Oni su ti koji do jučer nisu pitali za cijenu, pa je ona rasla i rasla. I ako ona nije odbila mnoge (a djelomični bojkot utakmice sa Španijom pokazao je da jeste), onda odnos prema navijačima u dijaspori – koji su za Savez postali izvor zarade a ne podrške – sasvim sigurno jeste.
Bosanci i Hercegovci u domovini i van nje i dalje vole reprezentaciju, i dalje je osjećaju svojom. Ali, u posljednje dvije godine nacionalni tim se pretvara u zabavu za odabrane, za rijetke koji to sebi mogu priuštiti. Nacionalni tim se pretvorio u, doduše malu, fabriku novca za krovnu organizaciju, koja je izgubila dodir sa navijačima, sa običnim ljudima koji vole fudbal i svoju zemlju. Za klupski fudbal to je donekle i normalno, ali za nacionalni tim to je siguran put prema dole.
Nekadašnje zajedništvo i sinergija, jedno od najjačih oružja bh. reprezentacije, pretvoreni su u odnos prodavača i kupca, a navijači s tribina potjerani na sofe i fotelje ispred televizora.
(Saša Ibrulj/Baraz.co)
