Piše: Kenan Mostarac
U moru događaja i anegdota vezanih za fudbalsku reprezentaciju i ljude oko nje, većina toga je ispričana ili napisana. Autor ovog teksta (i sam nekadašnji U21 reprezentativac) se često prisjeti anegdota vezanih za period prije 20 i “kusur” godina kada je bio član navedene selekcije.
Svlačionica u brezi
Glavni lik današnje priče je Zlatan Bajramović i moji utisci, vezani za poznanstvo s njim.
U ljeto 2000-te godine, počinjao je novi ciklus kvalifikacija za SP 2002 u Japanu i J. Koreji, kako za naš A tim, tako i za U21 selekciju. Malo prije toga, u proljeće 2000. godine imali smo i neke probne utakmice (sastavljene od igrača iz BiH liga), gdje nisu pozvani fudbaleri koji nastupaju u inostranstvu.
Prvo kompletirano okupljanje svih raspoloživih konkurenata je bilo pred utakmicu sa Španijom, koja se trebala igrati u Zenici. Bilo je tu par imena koja su već prošla BH terene, pa u međuvremenu napravili transfer (Alen Škoro, Mirza Mešić), a bilo je i igrača koji su započeli karijere u inostranstvu.
Jedan od tih je bio i junak današnje priče, koji je u trenutku poziva nastupao za St. Pauli i prethodne sezone, zajedno sa svojim klubom izborio promociju u Bundesligu.
Okupljanje je bilo u Hotelu “Park” Vogošća i na prvom zajedničkom ručku smo shvatili da Zlatan Bajramović uopšte ne priča naš jezik. Samo je šutio i na trenutke bi se stidno nasmijao, kao da ne pripada okolini u kojoj se našao. Na prvim treninzima se između igrača primijetilo kako se radi o formiranom igraču, ali kada su se uigravale linije njega nije bilo u koncepcijama trenera (selektor je bio njegov prezimenjak Šener Bajramović).
Na pripremnoj utakmici u Brezi protiv Rudara, na korištenje smo dobili svlačionicu za gostujuće igrače. Tada je to bila prostorija 3×3 metra, koja nas je dočekala neadekvatno očišćena od nekih prijašnjih utakmica I bila je ispod svakog kriterija, čak i za nas fudbalere iz BiH lige.
Reakcija Zlatana, kada je ušao u svlačionicu, njegove oči i pogled (kao da traži skrivenu kameru), je nešto što nisam zaboravio ni danas. A kada je trener pročitao sastav, mislim da sam čak vidio i suzu u Zlatanovim očima. Ta suza nije kanula zbog neigranja; znao je on da vrijedi više, već je to bila suza zbog shvatanja da ljudi iz njegove domovine igraju i treniraju u uslovima kao što su tada bili u Brezi.
Utakmica sa Španijom
Vezano za utakmicu protiv Španjolske, Zlatan nije nastupio, bio je na klupi i gledao kako mi iz bh. klubova “mrljavimo” loptu i kako nas ponižavaju Španci (inače prvaci svijeta do 20 godina i u tom trenutku najbolji tim na svijetu u tom uzrastu).
Autor ovog teksta je nakon tog okupljanja doživio povredu trbušnog zida i nije bio član selekcije nekih pola godine. Nakon pola godine opet sam dočekao poziv i to opet protiv Španjolske, sada u Oviedu.
U međuvremenu je Zlatan postao nosilac igre naše selekcije i omiljeni lik svlačionice.
Prva stvar koju sam primijetio je bila da je počeo da priča na našem jeziku, sa njemačkim akcentom, ali sa velikim opusom riječi. Na moje pitanje kako je tako brzo “propričao” maternji, uz smiješak kaže da je puno trenirao.
Poenta priče je da se i Zlatan nakon prvog okupljanja i krajnje nezaslužene klupe, mogao ljutiti i izbjegavati pozive. Međutim, čovjek je nastavio dolaziti na okupljanja, potrudio se da nauči jezik, i svjedoci smo njegovog daljeg uticaja na reprezentaciju.
Otišli smo u Španiju da odigramo i taj revanš, nismo se osramotili kao u Zenici, ali ipak smo bili poraženi. Sutradan poslije utakmice, dok smo čekali nastup A selekcije, malo smo zajednički obilazili tržne centre. U jednom od centara, autor ovog teksta, je isprobavao sunčane naočale (Killer Loop vrijednosti cca 300 km). Pošto nas je bilo više u društvu, između ostalih i Zlatan, svi su mi rekli kako mi dobro stoje i nagovarali me da ih kupim. Ja sam bio igrač iz malog kluba i cijena tih naočala je bila kao pola moje tadašnje plate, tako da sam ih samo vratio u izlog.
Donio mi naočale
Po dolasku u hotel, Zlatan je došao u moju sobu i donio mi one naočale koje sam probao u centru. Kada sam ja ostavio naočale u izlog, on je bio sačekao da svi prođu i kupio ih da niko ne vidi. Nisam htio da ih uzmem ali on me uspio nagovoriti uz riječi: ” Uzmi brate, ko zna kada ćemo se opet vidjeti, a i ja sam svakako provukao karticu”, uz onaj svoj iskreni osmijeh, te dodao : “Donesi ti meni svoj dres drugi put kad se vidimo”…
Ja sam poslije toga opet doživio povredu, nisam više bio dio nikakvih reprezentativnih akcija, tako da nisam više nikad vidio Zlatana.
Često u društvu ispričam ovu priču, ponekad da pohvalim sebe kako sam i ja dio nečega, a najviše da pohvalim ljudske kvalitete, kako mi volimo reći insana, Zlatana Bajramovića.
