Bosna i Hercegovina, u vrijeme kada su bh.klubovi igrali u jugoslovenskoj ligi, imala je na desetine vrsnih igrača. Neki su bili standardni, pojedini kapiteni ili najbolji u tadašnjoj državnoj reprezentaciji. Bilo je perioda kada su “pola” reprezentacije činili igrači iz BiH. Najizraženije je bilo u vrijeme Ivice Osima, uoči svjetskog prvenstva 1990.godine u Italiji .
Kostur Osimovog tima činili su Mirsad Baljić, Faruk Hadžibegić, Davor Jozić, Safet Sušić… Bili su tu još Fahrudin Omerović, Mehmed Baždarević, Dragan Jakovljević.., te nešto ranije Haris Škoro, Vlado Čapljić, Meho Kodro, Semir Tuce… Meša je igrao kvalifikacije za SP, ali zbog suspenzije nije išao u Italiju.
Malo je poznato da su sedamdesetih čak tri nogometaša s ovih prostora igrala za Selekciju Svijeta. Enver Marić, u to vrijeme jedan od najboljih golmana na svijetu, te Josip Katalinski nastupali su sedamdesetih za selekciju Svijeta. Škija je “75” godine, pored svjetskih asova Pelea i Krojfa, bio najbolji u timu svijeta na utakmici protiv Belgije. Koju su dobili s 4:0. Takav defanzivac teško će se pojaviti na svjetskoj sceni. To će vam potvrditi svi koji su ga imali priliku gledati u Želji, Nici ili jugoslovenskoj reprezentaciji. Marić je uz Nijemca Sepp Mayera bio najbolji golman tog doba. Zapažen je bio lijevi bek jugoslovenske reprezentacije s mundijala 1974.u Njemačkoj. Enver Hadžiabdić našao je mjesto u idealnoj postavi tog svjetskog prvenstva, što samo govori o kakvom se igraču radilo.
Osamdesete je obilježio Safet Sušić. I Pape je 1979.godine, kao zvanično najbolji jugoslovenski igrač, dobio poziv da igra u selekciji Svijeta. Bilo je to 1979.godine u Dortmundu. Sušić je postigao prvi gol za Svijet, a zanimljivo da je drugi gol bio djelo Vladimira Petrovića. I Papetu i Pižonu asistirao je čuveni Kevin Kigen.
Kada govorimo o nastupima za Selekciju Svijeta malo se zna da je Miralem Pjanić jedini u novijoj povijesti igrao u timu s najvećim svjetskim asovima. Mire je s osamnaest godina, tada još igrač Metza, dobio poziv Luisa Figa da igra u Rumuniji za tim Svijeta. Mire je bio najmlađi igrač u timu koji je sastavio Portugalac Figo.
Osamdesetih godina sjajne partije pružao je Edhem Šljivo, preteča modernog veznjaka, koji je na SP 1982.godine u Španiji bio jedan od najboljih jugoslovenskih napadača. Premda su bili u sjajnoj formi Vahid Halilhodžić i Predrag Pašić nisu se naigrali kod “Čiče” Miljana Miljanića. Nogomet Blaža Sliškovića bio je svojevrsna poezija. Što zbog njegovog poimanja nogometa, zatim straha od leta, što zbog selektorovih hirova Baka se nikad u reprezentaciji nije ostvario kako je zaslužio igrač njegove klase. A bio je svjetska klasa.
Sedamdesetih godina bh.klubovi davali sa puno igrača za tadašnju reprezentaciju. Kostur tima činili su Enver Marić, jedan od najboljih jugoslovenskih golmana svih vremena, zatim Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Dušan Bajević. Rezervni golman, uz Olju Petrovića bio je Rizah Mešković. U to vrijeme briljirao je Franjo Vladić. Popularni “Kulje” činio je osovinu mostarskog BMW. Miljan i njegov stručni tim prednost su davali Jovanu Aćimoviću “Kuli”. Koji je bio saigrač i prijatelj Dragana Džajića. U to vrijeme zaista sjajan veznjak.
Sedamdesetih je jugoslovenski dres nosio još jedan Hadžiabdić. Džemal iz najpoznatije fudbalske loze. Povreda je omela popularnog “Čorbu” da izgradi zapaženiju reprezentativnu karijeru. Njegov mlađi brat Mili uspješno je igrao za Velež i Hajduk.
Zanimljivo da su tada bili zapostavljeni igrači tuzlanske Slobode, dok su Borac i Čelik imali vrhunske majstore, poput Abida Kovačevića, Muhameda Ibrahimbegovića “Fišera” Dragana Marjanovića, Paše Bećirbašića, Mehmeda Buze, Alojza Renića, Josipa Lalića.., ali su oni bili daleko od očiju selektora. I što njihovi klubovi nisu igrali u kontinuitetu u elitnom razredu. Iako je Sloboda sredinom sedamdesetih godina s nezaboravnom trojkom “Huka, Šećer, Lica” igrala najlješi nogomet, selektori su rijetko pozivali igrače iz “malih” sredina. Sloboda je tada, kao nešto ranije Željo igrala atomski nogomet, ali Tuzlaci nisu imali svoje ljude u FSJ. Osim pomenute trojke u to su vrijeme bili sjajni Jovan Geca, Mersad Kovačević, Ismet Hadžić, Nedžad Verlašević, Ešef Jašarević, Fahrudin Avdičević, Rade Jovičić, Ranko Cakić i drugi…
Šezdesetih godina na jugoslovenskoj sceni među najboljima bili su Mirsad Fazlagić, Asim Ferhatović, Vahidin Musemić, Ivica Osim, Muhamed Mujić, Mišo Smajlović, Salem Halilhodžić, Omer Jusić, Mato Gavran, Mehmed Buza, Josip Lalić, Alojz Renić…
Hase je bio u sjeni napadača iz velike četvorke, dok je najveća nepravda učinjena prema Muhamedu Mujiću. Po ocjeni trenera i igrača koji su ga poznavali Mujić je u to vrijeme bio jedan od najboljih napadača u Evropi. Baš kao što su sjajni bili Ilijas Pašić, Asim Ferhatović, Franco Lovrić, Tomo Knez, Mišo Smajlović, Hamo Dizdarević, Denijal Pirić, Salih Šehović, kasnije Edin Sprečo, Slobodan Janjuš, Nenad Starovlah, Josip Bukal, Jovan Geca, Mustafa Hukić, Dževad Šećerbegović ., koji u jugoslovenskoj reprezentaciji nisu dobili šansu kakvu zaslužuju.
Mirso Fazlagić je u reprezentativnom dresu otišao najdalje. Bio je moderan bek, ofanzivac, brz, izuzetan profesionalac, pa ne čudi što je u to vrijeme bio kapiten jednom Draganu Džajiću. Pored pomenutih za tim Svijeta -Humane zvijezde igrao je osamdesetih Vahid Halilhodžić. U to vrijeme najveća zvijezda Nanta i francuske lige. Vaha je za tim Svijeta igrao sa Draganom Pantelićem, čuvenim golmanom niškog Radničkog i jugoslovenske reprezentacije.
Nisu ovo svi bh.nogometaši u jugoslovenskoj reprezentaciji. Bilo ih je na stotine, koji nikad nisu dobili pravu šansu. Bilo ih je u svim generacijama, od pedesete do devedesetih godina, kada se zbog rata na ovim prostorima raspala bivša država. Pogotovo osamdesetih i devedesetih, kada je Sarajevo osvojilo titulu, kada je Željo stigao do polufinala Kupa UEFA-e, a Velež igrao najljepši nogomet u “Jugi”. Ovo je mali podsjetnik za mlađe generacije da znaju kakve je Bosna i Hercegovina imala igrače. Svjetske asove!