Michael Curtis i dalje svakodnevno, od ponedjeljka do petka, dolazi na Gigg Lane. Stiže u 7:30, baš kao što je činio i prije, te polako hoda do zgrade pored improviziranog svetišta – gomile šalova, zastava i dresova različitih klubova iz vremena dok se Bury Football Club borio za život.
Otprilike pola sata kasnije, počinju pristizati i ostali. Njegova majka Joan ovdje je oko 8:00, u nogometnom klubu u kojem je igrao njen otac i u kojem je radila gotovo pola stoljeća. Michaelova sestra, Lynne Kent, također dolazi gotovo svaki dan. Osim trenerskih, Joan i Lynn radile su sve ostale zamislive poslove u klubu: marketing, administracija, prodaja godišnjih ulaznica, za The New York Times piše Rory Smith.
Do 9:00 dolazi Gordon Sorfleet, nekad Buryjev službenik za odnose sa medijima, što je u ovako malom i skromnom klubu uvijek značilo više obaveza nego u velikanima Manchestera, koji se nalaze 20 minuta vožnje dalje. Otprilike u isto vrijeme dolazi i voditelj klupskog kafića Martin Kirkby.
Prošla su tri mjeseca otkako je Bury izbačen iz English Football Leaguea zato što nije mogao podmiriti svoje financijske obveze ni pronaći novog vlasnika koji bi preuzeo klub od Stevea Dalea. Kroz nekoliko sedmica Bury će i službeno otići u likvidaciju, pa će klub koji korijene vuče još iz 1885. potpuno nestati. “Bila je to polagana smrt”, kaže Curtis, a preostali jedva čekaju da se to i dogodi. Tek tada mogu početi stvarati novi klub na istom mjestu.