Piše: Mladen BOŠNJAK
Prije par sezona Rukometni klub Izviđač napravio je najcrnji presedan u svojoj 60-godišnjoj povijesti. Namjestio je utakmicu protiv Zrinjskog, prepustio bodove Mostarcima i na taj način u niži rang premjestio starog sportskog prijatelja, ekipu Gračanice.
Bilo je u Ljubuškom, među ljubiteljima rukometa naročito, dosta povike, izljeva nezadovoljstva, polemika i razgovora. Završilo se sve pojednostavljenom i banalnom političkom izlikom da su u pitanju nacionalni interesi. Nije se moglo drugačije, govorili su iz kluba. Išlo se čak dotle, u sumanutom pokušaju opravdanja nesportske lakrdije, da se stvar završila veoma prijetećom tvrdnjom : Čović je nazvao Barbarića!
Nedugo poslije u Mostaru, u finalu kupa, suci i dužnosnici Rukometnog saveza iščerečili su Izviđač, nesportski i podmuklo dodijelili zlatna odličja igračima Zrinjskog. Ogorčenje Ljubušaka traje još i danas.
U takvom raspoloženju dočekan je i prvenstveni susret u Gradskoj dvorani kojega su igrači Zrinjskog sportski i posve zasluženo riješili u svoju korist. Uz odlično suđenje braće Konjičanin, mora se reći. No, grupica domaćih navijača pokupila je simpatije oko 2000 gledatelja kada je podigla transparent s natpisom: Tiho teče Neretva, ali obraz neće oprati nikada! Kup,04.06. 2017.
Nakon prvenstvenog poraza ponovno je aktualizirano potkradanje Izviđača, sjetili su se i ukradene podloge koja trune smotana po nekim skladištima u Rodoču, sjetili su se Zvonke koji ju je zdušno tovario, neke Alpeze sjetili se…
A nitko se nije sjetio, a kamoli spomenuo vlastito podrepaštvo, kukavičku podatnost, jadno ulizništvo i bijednu bespomoćnost . Nitko neće reći da je u upravi Ljubušaka izostao minimum dostojanstva, zorta, minimum drčnosti. Nikome nije palo na pamet braniti vlastitih 60 godina…
Svejedno, Izviđač je i dalje lider na ljestvici, i samo veliki trener i stručnjak kakav je Silvio Ivandija može skromnu momčad „skauta“ držati na samome vrhu. Samo Ivandija iz tako neinventivne i zbunjene ekipe može izvući osam pobjeda u devet utakmica. Dokle, samo nebesa znaju…
Jer Izviđač je izgubio svaki utjecaj u Savezu. Nema se tko, u ime kluba, javiti i zatražiti status kakav klubu, svakako, pripada. U selektiranju i dovođenju igrača oslanja se na nepoznate i neprovjerene mladiće, prosječne anonimuse nedorasle ugledu kluba.
Iz Gradske dvorane bespovratno curi i iščezava vrijeme Mucića i Glavaša, vrijeme Akademije, vrijeme ozbiljnog kluba. Jedini patrlj tog vremena je David Mandić, usamljeni genij, koji samo čeka mig menadžera i odlazak…
I, ne boli ljubuške navijače toliko subotnji poraz, koliko onaj moralni poraz kad se podanički i ljigavo pustila utakmica, kad se politički udvaralo i živjelo u samozadovoljstvu i užitku dopadanja vođi. Ljudsko dostojanstvo i sloboda još samo žive na navijačkim transparentima. Pitanje je, do kada?