O Enveru Mariću nije potrebno trošiti riječi. Svaki ljubitelj fudbala i generalno sporta na ovim prostorima zna o kome je riječ, ipak je ‘Mara’, kako mu tepaju, svojevremeno bio jedan od najboljih golmana svijeta.

Skoro cijelu igračku karijeru Marić je proveo u Veležu, izuzimajući samo dvije sezone u Njemačkoj, gdje je kasnije radio i kao trener golmana. Prvo u Fortuni iz Düsseldorfa (1993. – 1998.), pa potom u berlinskoj Herthi (1998- 2010.).

Kroz razgovor s Marićem uvjerite se koliko je krajnje prijatna, otvorena i prije svega nepretenciozna osoba. Zvuči tako normalno i prirodno. Upravo tako je i tekao razgovor koje su kolege sa Reflektor magazina obavile sa ovim legendarnim golmanom i trenerom.

Mara, najvažnije pitanje odmah na početku: Kako Vas služi zdravlje?

– S obzirom na godine – prilično dobro. Od penzionisanja 2010. godine živim na relaciji Berlin – Mostar, ali od izbijanja korona krize u martu ove godine nisam bio u Mostaru, budući da pripadam rizičnoj grupi, i to mi pada prilično teško.

Teško je razgovor sa Vama započeti bez pitanja o Veležu. Taj klub je jedan od rijetkih u bivšoj državi koji je i tada i sada na svim prostorima regiona uživao i uživa ne samo poštovanje, nego i simpatije među maltene svim ljubiteljima fudbala. Kako objašnjavate taj fenomen?

– Za mene je Velež klub koji je od polovine šezdesetih do polovine osamdesetih godina igrao najbolji fudbal i imao najbolje igrače u Jugoslaviji. Meni se ljudi smiju kada to kažem i govore mi da sam pristrasan. Možda malo i jesam, ali količina kvalitetnih igrača iz tog vremena i činjenica da su su ogromnoj većini ponikli u Veležu potvrđuju moju tezu. U moje vrijeme su od jedanaest standardnih igrača najmanje njih osam ili devet bili iz omladinske škole kluba. Ti igrači i fudbal koji je Velež decenijama gajio učinili su ga popularnim širom Jugoslavije. Tako i danas na domaće utakmice Veleža po pravilu dolazi više gledalaca nego na sve ostale utakmice Premijer lige BiH.

Održavate li kontakt sa Veležom i ljudima iz kluba?

– Naravno. Prije tri godine sam bio predložen za člana predsjedništva kluba, međutim ja sam se na tome zahvalio i odbio, s obzirom da ne živim u Mostaru. No, svakako pratim dešavanja u i oko Veleža. Osim toga, redovno sam i u kontaktu sa Vahom, Ćuretom, Duškom, Džemom Hadžiabdićem i ostalima.

Kako gledate na angažman Duška Bajevića kao selektora reprezentacije BiH?

– Ja Duška poznajem čitav život, zajedno smo odrasli, prošli sve mlađe kategorije, zajedno igrali u Veležu, zajedno počeli trenerske karijere. Radi se o prvoklasnom fudbalskom znalcu, iza kojeg stoje veliki rezultati i uspjesi. On je taj koji se borio za titulu prvaka Jugoslavije sa Veležom, osvajao titule sa AEK-om, koji je otac sada već višedecenijske dominacije Olimpijakosa u Grčkoj. Sa te strane, on kao selektor ne može biti loš potez. Ostaje ipak da se vidi kako će se on snaći u trenutnim uslovima i okolnostima.

Kulturni šok u Njemačkoj

Vi ste jedan od prvih jugoslovenskih fudbalera koji su svojevremeno otišli u inostranstvo. Kako se zapravo desio taj prelazak u Schalke?

– Schalke se javio pred kraj prelaznog roka 1976. sa željom da me angažuje. Velež nije želio da me pusti, te je tražio mnogo novaca. Oni su na kraju platili obeštećenje od 650.000 maraka. Ja sam potom došao u jedan zaista veliki klub, koji je tada imao odličnu, vrhunsku ekipu.

Kako ste dočekani?

– Početak je čisto atmosferski bio problematičan. Za Schalke je tada već punih deset godina branio Norbert Nigbur, jedan od najboljih njemačkih golmana sedamdesetih godina. Nakon mog dolaska on je odmah napustio klub, što je u tamo izazvalo pravi šok.

Ipak, na sportskom planu je bilo sve gotovo savršeno. Tu prvu sezonu ste se borili za naslov šampiona Njemačke.

– Da, na kraju smo bili drugi, samo bod iza Borussije Mönchengladbach. Imali smo zaista vrhunski tim. Tu su bili Abramczik, Bongartz, Fischer, Oblak, Erwin Kremers, Helmut Kremers… Druga sezona je već bila znatno slabija, Schalke je na kraju završio na petom ili šestom mjestu.

Kako ste generalno doživjeli prelazak u Njemačku, nevezano za sam teren?

– Sve je bilo drugačije, i privatni život i trening i sve ostalo. Ja sam recimo u Veležu sa Žarom Barbarićem godinama imao ustaljen način rada i treninga. U Schalkeu me dočekao trening u trajanju od dva sata, gdje se bez prestanka krećeš lijevo, desno, naprijed i nazad u – pijesku. Ja sam tadašnjem treneru Friedelu Rauschu rekao da ja to ne mogu, da moje tijelo to ne može da podnese. Izbora naravno nije bilo, pa sam i ja morao da prihvatim taj pijesak.

Kako se promjena sredine odražavala na privatni život?

– Bilo je teško, s obzirom da sam u Njemačku došao sa suprugom i dvoje male djece. Djeca su bila u vrtiću, a nama se socijalni život bio sveo na međusobno druženje. Nakon te dvije sezone Schalke mi je nudio novi, još bolji ugovor, ali to nije dolazilo u obzir. Jedva sam dočekao da se vratim u Mostar.

Na kraju ipak – Njemačka

Nakon početka rata ste se ponovo obreli u Njemačkoj. Kako je došlo do saradnje sa Fortunom?

– Prve razgovore sam vodio sa Schalkeom. Menadžer Rudi Assauer mi je nudio razne pozicije u klubu, ali ja sam želio da radim isključivo kao trener golmana, a ta pozicija je u datom momentu bila popunjena. Na kraju sam završio u Fortuni na poziv našeg Aleksandra Ristića, tada glavnog trenera Fortune, i proveo tamo pet divnih godina.

U Fortuni ste privremeno bili čak i glavni trener.

– Četiri kola prije kraja sezone 97/98 klub se nalazio u zoni ispadanja, te je otpušten glavni trener Uli Maslo. Ja sam preuzeo kormilo sa ciljem da nekako izborimo opstanak u drugoj Bundesligi. Prvu utakmicu dobijemo 2:1 protiv Nürnberga, kojeg je tada trenirao Felix Magath. Narednu izgubimo u Freiburgu 0:2, pa potom pobijedimo Leipzig 2:1, oba gola dao Igli Tare. Posljednja utakmica u Jeni, a nama odgovara samo pobjeda, inače ispadamo iz lige. Rezultat na poluvremenu – 3:1 za Jenu. Svi igrači su tada opstruisali Iglija Tarea, koji je onako generalno imao malo arogantan nastup, ali je i daval golove. Igrači su od mene na poluvremenu tražili da ga izvedem iz igre. Ja sam ih samo pitao da li žele da pobijede. Odgovorili su potvrdno. Svoje izlaganje sam završio rečenicom: ‘Onda Igli igra do kraja.’ Na kraju smo pobijedili sa 4:3, a Tare je dao tri gola.

Neposredno nakon završetka te sezone prelazite u Herthu. Ko vas je zvao iz Berlina?

– Čelnici Fortune su mi ponudili da ostanem glavni trener i nudili novi ugovor, međutim moja želja nikada nije bila da budem glavni trener. Istovremeno su se javili Dieter Hoeneß i Jürgen Röber iz Herthe i ponudili mi da budem trener golmana, što sam momentalno i prihvatio. Na kraju sam ostao punih dvanaest godina u tom klubu, što je istorijski rekord Bundeslige kada su u pitanju pomoćni treneri. I, eto, u Berlinu živim i dan-danas.

Ko je bio najbolji golman kojeg ste trenirali?

– Bez dileme Georg Koch, kojeg sam trenirao u Fortuni. On je bio “mrcina” od 120 kg, koja se ničeg nije bojala, a sve što sam mu govorio i sugerisao, shvatao je u roku od par sekundi i sprovodio u djelo. Bio je tada i kasnije jedan od najboljih golmana u Njemačkoj, onda je prešao u PSV Eindhoven, ali nakon preloma ruke nikada više nije uspio da dosegne taj stari nivo.

Gabor Kiraly?

– Gabor je bio strašan golman, vrijedan i predan, ali imao je jednu veliku manu. Naime, bojao se lopte. Kad god bi lopta krenula prema njemu, on bi okretao lice. To i nije baš od prednosti kod golmana.

Zaljubljenik u Velež, ali i navijač i nesuđeni igrač Partizana

Pred početak razgovora sam Vam spomenuo da sam navijač Partizana. Na to ste odgovorili da i vi navijate za isti taj klub. Kako to?

– Pored Veleža, koji je moj dom, moja kuća, kao dijete sam najviše volio Hajduk. Partizan sam zavolio zbog Ćurkovića. Nakon njegovog prelaska u Partizan sam počeo da navijam za taj klub.

Sa Ćurkovićem ste imali poseban odnos?

– Mi smo bili komšije i on mi je bio jedini uzor. Kasnije sam u reprezentaciji Jugoslavije doživio nesvakidašnju situaciju da sam ja bio prvi golman, a on drugi. Meni je to bilo krajnje neprijatno i to sam mu tada i rekao. Ćure, ili Ivica, kako smo ga mi zvali, reagovao je gospodski kao i uvijek i maksimalno me podržao.

Simpatije prema Partizanu su ostale do danas?

– Jesu, nedvojbeno. Nakon Ćurkovićevog odlaska u Francusku 1972. ja sam trebao da pređem u Partizan. Htjeli su da me dovedu kao njegovog nasljednika, a i ja sam imao veliku želju da pređem. Međutim, klubovi se nisu dogovorili. Velež je zahtijevao previše para, a pored toga su tražili da im Partizan napravi ili finansira reflektore na stadionu. To je tada bilo jako skupo, tako da do transfera nije došlo.

Svjedok igmanskih “250 stepenika”
U ćaskanju neposredno pred početak razgovora smo se dotakli sistemskog rada u sportu u bivšoj Jugoslaviji. Kada sam spomenuo dokumentarni film “250 stepenika”, koji govori o pripremama mlade košarkaške reprezentacije Jugoslavije za Svjetsko prvenstvo u Bormiju 1987., rekoste da ste bili svjedok toj torturi Svetislava Pešića i saradnika nad igračima. Možete li mi reći nešto o tome, kako ste to doživjeli?

– U isto vrijeme smo mi sa Veležom bili na ljetnim visinskim pripremama na Igmanu. Tom penjanju uz stepenice smo neposredno prisustvovali. Gledali smo kako Dino Rađa i Toni Kukoč govore Svetislavu da ne mogu više i da će umrijeti, ako budu morali da nastave. Nastavili su i preživjeli. Svetislav je bio neumoljiv. Na moje pitanje da to nije možda malo previše šta im radi, odgovorio je samo: “Nije, ovo je taman po mjeri.” Veliki maher i genijalac je Svetislav.

O Salihamidžiću, Barbarezu i najboljima svih vremena

Braco Salihamidžić je igrao u podmlatku Veleža. Šta kažete na njegovu igračku, a sada i funkcionersku karijeru?

– Salihamidžić je Bog! Još kao klinac u Veležu je imao radnu etiku i navike vrhunskog profesionalca. To je kasnije u Njemačkoj, prije svega u Hamburgu uz Felixa Magatha, doveo do savršenstva. Rezultat je vrhunska igračka karijera na najvišem nivou, a njegova prirodna inteligencija ga je dovela i do pozicije koju sada obavlja. Bayern nikada ne postavlja maskote za članove predsjedništva.

Još jedno dijete Veleža, Sergej Barbarez?

– Sergeja poznajem od malih nogu. Sa njegovim pokojnim roditeljima, Zlatom i Ljubom, sam bio u prijateljskim odnosima. On je uvijek bio miran i povučen, malo i osobenjak, ali na terenu maksimalno agresivan, često i prgav. Jedan od igrača Veleža koji su napravili velike karijere. Ni kod njega me to ni najmanje ne čudi, s obzirom na talenat i vrline koje je stekao u roditeljskoj kući.

Mi mlađi često filozofiramo o pitanju ko je najbolji fudbaler nekog kluba, bivše Jugoslavije ili svijeta svih vremena. Ko je po vama najbolji u bivšoj državi?

– Možda je odgovor subjektivan, ali navešću tri imena: Franjo Vladić, Blaž Slišković i Semir Tuce. To su najbolji fudbaleri koje sam ja lično gledao, a sa svom trojicom sam ili igrao ili trenirao ih. Vladić je bio nestvaran igrač, neuhvatljiv, profesor fudbala. On je imao u glavi više od svih ostalih na terenu i tribinama. Velemajstor. Slišković – Bogom dan talenat. On je imao neki svoj način života, koji ga je možda spiječio da napravi veću karijeru, ali po znanju, igri i talentu majstor nad majstorima. Tuce takođe. Nažalost, nikada nije dobio šansu u reprezentaciji, a po meni je bio najbolji igrač te generacije jugoslovenskih fudbalera.

Reflektor magazin