Piše: Mladen BOŠNJAK
Sjećate li se odgovora Mate Parlova ne jedno poluidiotsko i nemaštovito pitanje nadobudnog kolege? „Kakav nacionalist, mladi momče ja sam prvak svijeta, kako ja mogu uopće biti nacionalist. Ja sam svjetski šampion!“
Do svoje prilično rane smrti Mate Parlov je ostao uistinu veliki šampion, prvak svijeta. I u boksu, i u ljudstvu! Uske su mu ovdašnje države bile, podapinjale su ga europske granice, on bi najrađe zagrlio svijet, on bi, poput, Atlasa, ponio kuglu zemaljsku na ramenima… Otišao je veliki boksač, a ostale divne, blažene uspomene na sportsku i karakternu blistavu čistoću nenadmašnog gospodara ringa.
Pomisao na Matu Parlova nametnula se kao pandan postupku velikana jugoslavenskog nogometa, bezvremenskog šarmera Dragana Džajića koji se spustio u kaljužu dnevne politike, ništavnog udvaranja navijačima i nepostojanja osjećaja dobrog ukusa. On je – nevjerojatno, ali eto, dogodilo se – svečano uručio dres Crvene zvezde osuđenom i presuđenom ratnom zločincu Draganu Vasiljkoviću – Kapetanu Draganu, bacivši na taj način neizbrisivu ljagu na svoje ime, na sportski ugled, na decenije uspješnog bavljenja sportom.
Kad je uručivao dres čovjeku s pečatom zločinca, jeli pomislio na djecu i žene koje je Vasiljković nemilosrdno streljao „na hladnoj krvi“ (izvod iz obrazloženja presude), jeli suosjećao s njegovim žrtvama, jeli mislio, ili osjećao, bilo što? Jeli se zapitao kakve veze ima taj bjelosvjetski avanturist s nogometom, sa sportom, sa bilo kojom mladenačkom igrom.
Jeli Dragan Džajić barem načuo odgovor Mate Parlova, jeli bio u stanju svojom blistavom karijerom zaštititi vlastito dostojanstvo. Ne dopustiti da crna mrlja prekrije sve sjajne partije na travnjacima diljem Europe, da sablasni eho zločina nad civilima pomete sjećanje na sve driblinge, „tunele“, golove… Na koncu, jeli Džajić svjestan čina koji se odigrao u Zvezdinim prostorijama. Jeli mogao, poput zvjezdanog boksača, ostati velik, omiljen u svim balkanskim gudurama koje, svjedoci smo, ne prestaju zaudarati svim vrstama ludila?
Teško je zdravom razumu pojmiti: Dragan Džajić i Dragan Vasiljković!!! Nije to veliki nogometaš smio sebi dopustiti. Ma kako se pravdao, ma čime objašnjavao ovakav gaf, Dragan Džajić je u samoj jeseni života bacio pod noge neosporni sportski i ljudski ugled. Sjeća se čitateljstvo: Svi smo onomad digli glas kad je Džajić hapšen, kad je sprovođen u zatvor poput najnotornijeg kriminalca. Vidjeli smo lisice na rukama idola mnogih mladosti, vidjeli smo besprimjernu sportsku sramotu!
Na žalost, Dragan Džajić nam je sad servirao još veću i još goru sportsku sramotu. Ipak, ostaje žal što nije imao stav, racio i snagu Mate Parlova. Velikog svjetskog šampiona koji je dokazao da je prvakom lakše postati nego ostati. Do kraja. Pred samim krajem, praktično na zadnjoj stepenici Džaja se spotaknuo. I stukao nos!
(Sportske.ba)
