Mnogo je utakmica odigranih za Velež koje vrijede da budu upamćene i zabilježene. Ipak, između svih tih prvenstava, kupova i međunarodnih nastupa, izdvaja se jedan nevjerovatan (ne)prijateljski susret, odigran u Mostaru 1970. godine.

Urugvajci pod Bijelim brijegom

U Hercegovinu je u okviru evropske turneje, došao Penerol, tadašnji prvak Južne Amerike, strah i trepet fudbalskih terena. Prvo su protutnjali Evropom, a onda stigli pod Bijeli brijeg, na jedan lakši egzibicioni trening, da malo protrče i uvale koji go anonimcima iz socijalističke Jugoslavije. Ali…

Nakon 30 minuta igre rezultat je bio 4:1 za Velež. Nezaboravna utakmica, nezaboravna tri gola Duška Bajevića i onda, također nezaboravna, tuča koju su izazvali gostujući igrači i koja se u tada mirnom i miroljubivom Mostaru prepričavala sedmicama.

“To je bila možda jedna od mojih najboljih utakmica”, sjeća se Duško.

“Ne samo moja, možda je to najbolja utakmica svih nas iz tadašnjeg Veleža. Oni su bili vrlo samouvjereni, strašno su nas potcijenili. Mi smo briljirali i vrlo przo poveli 4:0. U jednom momentu njima je sve to dojadilo. Nisu mogli s loptom da se sastave, a došli su kao megazvijezde” govori Bajević i nastavlja:

Meho uzeo motku

“Od početka su bili grubi, ali onda prelaze na otvorene udarce. U jednom trenutku, moj čuvar me na sredini udario po ko zna koji put, i ja se onda okrenem – tu sam pogriješio, nema priče – i opalim ga rukom. On padne dole, više da folira nego od stvarnog bola, jer ga nisam udario pesnicom, nego dlanom. A brat mu je rezervni golman, to tek kasnije saznam. I taj brat skoči s klupe za rezervne igrače i krene prema meni…. Ja to ne vidim, jer sam, čim sam udario svog čuvara, krenuo prema svlačionici, ne čekajući da dobijem isključenje. Znao sam da sam pogriješio. A i sudija ide prema meni, da me kazni. I sad, ja, kako idem prema svlačionici, čujem Maru kako govori: ‘Duško, Duško, pazi…’. Osjetim i uznemirenost publike, okrenem se i vidim da je ovaj skočio na mene u pokušaju da me udari. Izmaknem se i tako me nije dokačio. A Mara već trči prema njemu. I onda se Mara tukao s njim. Utakmica se izrodi u opštu tuču. Upadaju navijači, idem ja, bijemo se, pokojni Meho uzeo motku, pa onda onaj milicajac, mislim da ni on više nije živ, ne smije uzeti pištolj, ali je i on uzeo motku i uključio se u odbrambenu akciju. Sve je bilo poludjelo. Poslije nismo dva sata mogli otići sa stadiona, nego smo čekali u svlačionici…”

(Gracija)