Mladen Krstajić (49) bivši je izbornik srpske nogometne reprezentacije i nogometaš s više od 200 nastupa u Bundesligi. Odrastao je u selu Drivuša, na putu između Zenice i Sarajeva, a nakon početka rata u Bosni i Hercegovini pobjegao je u Srbiju.
Kako sam kaže, otjerali su ga njegovi mještani iz sela zato što je bio talentirani nogometaš. Njegov je otac ostao i preživio uz pomoć tamošnjih Hrvata!
– Za mene je sreća što ne pamtim rat, jer sam otišao prije nego što je počelo krvoproliće. Stjecajem okolnosti, oca mi nisu uhitili jer je on, dok je bio na poziciji, jednako pomagao i Srbima i Hrvatima i Muslimanima. Svi su ga voljeli – priča Krstajić za Kurir pa nastavlja:
– Dvije i pol godine je on tako bio sam, odvojen od nas. Jedine tri kuće u selu koje nisu bile srpske, bile su hrvatske i ti su ga susjedi čuvali. Bilo je nekoliko napada na kuću… Od njega sam za sve to vrijeme dobio samo jedno pismo. Sjećam se tog pisma. Piše da mu je dobro, da je živ, da ide na posao. Prodavao je stvari iz kuće u bescjenje kako bi preživio i imao što za jesti.
U karijeri je dijelio svlačionicu s brojnim zvijezdama, poput Kevina Kuranyija, Hamita Altintopa, Manuela Neuera, Mateje Kežmana, Dejana Stankovića, Claudija Pizarra… Ali za jednog se nogometaša posebno vezao, naravno – Hrvata.
– Ivan Rakitić. Bio sam mu kao stariji brat. Došao je dvije godine poslije mene (op.a. u Schalke) iz Basela. Bio je mlad, klinac, imao je 19 godina. Sjećam se, priča meni Zlatan Bajramović da je došao neki Hrvat iz Basela, neki “Indijanac”… Zlatan je takav, voli se šaliti. Kaže, eno ga u kafiću, žut, vidjet ćeš ga.
– I potrefi se da ja ulazim u kafić, a on izlazi. Pitam ga: “Jesi li ti Ivan?”. Kaže: “Jesam”. Pitam ga je li sve u redu, ako treba nešto, tko god te dira, meni se obrati, ne smije te nitko ni taknuti. Kaže on da je sve u redu. Naš čovjek, Balkanac! Je on odrastao u Švicarskoj, uzeo njihovu kulturu, ali mentalitet… Naš! I voli narodnjake, druženje. Običan dečko koji je napravio svjetsku karijeru. Bio sam kod njega na svadbi, družimo se. Ivan je jednostavan, prirodan, ako može pomoći, pomoći će, odmoći neće.
Ispričao je i nezaboravnu anegdotu s bivšim Vatrenim…
– Kao svaki gastarbajter, Ivan voli našu muziku. Znaš kako je to bilo. Kad igramo petkom ili subotom, taj dan ne mogu zaspati do šest ujutro. Puca me adrenalin, ne osjećam umor od utakmice. Kad dođe vikend, izađemo, kao i cijela Njemačka. Samo što smo nas dvojica imali nesreću da nas uslikaju! Kad se to dogodilo, zove me Mile Kitić i kaže: „Nikad jaču reklamu nisam dobio i to besplatnu!“ U Njemačkoj četiri milijuna ljudi kupuje Bild i nas trojica izađemo na naslovnoj strani. Strašno! Bilo je to poslije meča sa Stuttgartom, a u srijedu smo trebali igrati s Rosenborgom u Ligi prvaka, odlučujuću utakmicu za plasman dalje. Te subote Ivan i ja odemo u Duisburg slušati Milu Kitića. Dogodilo se što se dogodilo. Vidio sam u dva ujutro da nas je netko slikao, vidio sam crvenu lampu uperenu prema nama. Ivan mi kaže da umišljam. Dobro…
– Dođemo nas dvojica sutradan na trening. Odradimo sve, nitko nas ne dira, dobro je, iako smo napravili glupost. Novinari poslije na konferenciji pitaju direktora kluba gdje su mu igrači. On im kaže kod kuće i poruči da ako je netko izašao, bit će kažnjen. I novinari mu pokažu dokaz, naslovnu stranu Bilda. Kad sam došao kući, zvoni mobitel. Čim sam vidio da je direktor, znao sam koliko je sati. Sljedeću utakmicu u ligi prvaka nismo igrali ni ja, ni Rakitić. Kažnjeni smo, bili smo na tribinama, a ostali smo i bez premije, koja je bila ozbiljna. Dobro je što smo prošli dalje, a predsjednik i direktor su nam samo rekli – idemo dalje!
