Radenko Dobraš je sredinom osamdesetih godina važio za jednog od najperspektivnijih košarkaša u bivšoj Jugoslaviji. Bio je igrač kojeg su smatrali neuspješnim ako bi postigao “samo” 15 poena, što dovoljno govori o njegovim sposobnostima.
Njegov ogroman potencijal potvrđuje činjenica da je bio dio generacije koja je dominirala u mlađim kategorijama i osvojila medalju na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Bormiju. Ipak, različite okolnosti spriječile su ga da u seniorskoj karijeri dostigne uspjehe saigrača poput Tonija Kukoča, Vlade Divca, Dina Rađe i Aleksandra Đorđevića.
Godine 1988. Dobraš donosi ključnu odluku – napušta Sarajevo i postaje student Univerziteta Južna Florida. Ta odluka se pokazala izuzetno značajnom, ne samo zbog sportske karijere već i zbog obrazovanja koje mu je omogućilo uspješan poslovni život nakon košarke, čiji je kraj ubrzala povreda. Na koledžu je ostavio neizbrisiv trag, uvršten je u kuću slavnih, a njegov dres zauzima počasno mjesto pod svodovima dvorane.
Dobraš je ostavio trag i u evropskoj košarci, gdje je bio drugi najbolji strijelac Kupa kupova (današnji Eurokup) s prosjekom od 22 poena po utakmici.
„San mi je bio da igram NBA. Ostvarenje tog sna je u to doba bilo vrlo teško za evropske igrače. Kad sam izlazio sa koledža imao si takvog asa poput Dražena Petrovića koji je sjedio na klupi i nije mogao da dobija minute. U to doba je došao i Vlade Divac u Lejkerse, nametnuo se i dobro radio. Međutim, Vlade je visok 212 centimetara, a ja dva metra. Drugačije je bilo za centre, a drugačije za bekove. Dražen je, po mom mišljenju, jedan od najboljih evropskih košarkaša koji je ikada došao, a jednostavno u to doba nije mogao da nađe mjesto, jer je toliko bio izražen taj antagonizam protiv evropskih igrača.”, rekao je Dobraš za Meridian Sport, te nastavio:
„Svaki igrač iz te generacije je zaslužio da igra u NBA. Što kažete da se to desilo deset godina kasnije svi bismo bili tu. Jednostavno, liga se promijenila, sve je drugačije i košarka se dosta otvorila. Ali, kao što kažu u životu je sve – tajming. I sad ako ti tajming ne bude naklonjen nećeš sjediti i jaukati, već ćeš naći način da sebe plasiraš u nečem drugom gdje možeš da uživaš i budeš uspješan u tome što radiš. Najveća stvar koju dobijemo igranjem košarke je takmičarski karakter. Kad ga stekneš šta god da radiš trudiš se da uvijek budeš najbolji. Uz to naš temperament je takav da uvijek, u svemu, želimo da pobijedimo, a u sportu steknemo naviku da se pripremimo da uradimo sve što je do nas da bi mogli da pobijedimo, onda se to prenosi na sve u životu i daje mogućnost da budemo uspješni.”
Kompletan intervju možete pogledati ovdje:
