Često se u bh. nogometnim kuloarima, ali i na tribinama širom Kantona i Federacije, stidljivo ili glasno postavi isto pitanje: Zaslužuje li NK Ilijaš prvi razred bh. nogometa?
Kada pogledate mapu, infrastrukturu i geografski položaj, odgovor je – apsolutno da. Klub iz predgrađa bh. prijestolnice, sa sjajnim predispozicijama i logistikom o kojoj mnogi klubovi koji kreću od nule mogu samo sanjati, nikada nije uspio probiti začarani krug. Godinama se istorija ispisivala na relaciji između Kantonalne lige i Druge lige FBiH (Centar), što je ostalo kao najviši domet ovog kultnog kolektiva.
Pouka iz susjedstva: Dok Olovo živi bajku, Ilijaš spava
Dok u Ilijašu koplja lome lokalne sujete, samo tridesetak kilometara dalje, u Olovu, NK Stupčanica drži javni čas iz modernog sportskog menadžmenta. Predanim radom, jasnom vizijom i sinergijom kluba i lokalne zajednice, Olovljani su izgradili istinsku nogometnu bajku. Stupčanica je postala sinonim za uspjeh i stabilnost, a sportska javnost s pravom poziva čelnike Ilijaša da bace pogled preko brda i prepišu recept. Ilijaš ima i bolju polaznu tačku, ali džaba vam najbolji preduslovi ako sistem ne funkcioniše.
Rasadnik talenata i “ptice selice”
Opština Ilijaš i njena okolina oduvijek su bili nepresušan rudnik fudbalskog suhog zlata. Još od ere pokojnog Milomira Odovića, legende sarajevskog Željezničara koji je ovdje utkao svoje prve fudbalske korake, pa sve do modernih vremena.
Poslijeratna historija ilijaškog nogometa definitivno stoji u znaku jednog imena – Bajro Spahić. Ikona koja je deceniju i po palila i žarila terenima od kantonalnih pašnjaka do Premijer lige BiH. O Bajrinoj magiji na “malim terenima” i turnirima suvišno je trošiti riječi, a o kakvoj se klasi radilo najbolje govori podatak da su njegov kvalitet prepoznali i bh. velikani poput Željezničara i Veleža, gdje je nastupao sa velikim uspjehom.
Kada bi se nabrajali svi igrači sa ove opštine koji su imali “ono nešto”, lista bi bila predugačka. No, tu dolazimo do bolne tačke. Svi ti momci morali su biti ptice selice. Svoj nogometni zanat i hljeb sa sedam kora morali su peći u susjednim opštinama, Vogošći, Sarajevu, Visokom, a mnogi i preko granice – od Njemačke pa sve do dalekog Islanda. Možemo li uopšte zamisliti kakva bi to kaznena ekspedicija bila da su svi ilijaški talenti u svom zenitu igrali zajedno, u istom, dresu? Odgovor je jednostavan: Premijer liga ne bi bila san, nego realnost.
Sindrom “ja bi bolje” i crna 2026. godina
Zašto se to nije desilo? Zato što su se koplja uvijek lomila preko leđa kluba. Ilijaš je predugo bolovao od klasične bosanske bolesti vođene onom starom krilaticom: “Ja bih bolje, ti bi bolje, on bi bolje…” Dok su se svi slagali da znaju najbolje, sluh za zajednički interes i napredak kluba je potpuno zakazao.
Da nesreća nikada ne dolazi sama, potvrdila je i tekuća 2026. godina. Umjesto priča o napadu na Prvu ligu FBiH, klub je doživio šokantan šamar – seniori NK Ilijaš kažnjeni su zabranom nastupa u Kantonalnoj ligi Sarajevo. Trenutno, klub proživljava administrativni pakao. Čelni ljudi su uložili žalbu s jasnim ciljem da se rigorozna suspenzija ukine, a konačan epilog i sudbina seniorskog pogona bit će poznati u narednom periodu.
Čekajući vrelo nogometno sunce
Ipak, nada umire zadnja. Dok omladinski pogon i dalje prkosi problemima, u gradu podno brda Karaula svi i dalje sanjaju isti san. Sanjaju dan kada će se raščistiti oblaci iznad Gradskog stadiona, kada će se zakopati ratne sjekire i kada će NK Ilijaš konačno ugrijati ono pravo, vrelo nogometno sunce u elitnom razredu bh. fudbala. Potencijal je tu, tradicija obavezuje, a navijači čekaju. Vrijeme je da Ilijaš prestane biti samo “rasadnik za druge” i postane gazda u svojoj kući.
(Aldin Herić)
