Željezničar je u srijedu na Grbavici pobijedio Sarajevo 2:0. To je, za potrebe statistike, najvažnija informacija sa sarajevskog derbija. Za sve ono zbog čega smo nekoliko sati kasnije napuštali stadion s osjećajem da smo prisustvovali nečemu mnogo većem od obične fudbalske utakmice – gotovo potpuno nevažna, piše za Sportske Saša Čobanov, novinar hrvatskog tPortala koji je u srijedu s grupom svojih kolega iz Zagreba bio na Grbavici, gdje su gledali 160. vječiti sarajevski derbi FK Željezničar – FK Sarajevo.
Zagrebačka delegacija sportske redakcije tPortala stigla je na Grbavicu bez velikih navijačkih uloga. Istina, jedan od nas je vatreni navijač kluba sarajevskog proletarijata, dok smo ostali manje ili više simpatizeri, ali rezultat nam zapravo nije bio presudan. U Sarajevo nismo došli brojati udarce, očekivane golove, progresivna dodavanja i ostale moderne fudbalske parametre kojima danas pokušavamo matematički objasniti igru koja je najljepša upravo onda kada se ne može objasniti.
A da budemo sasvim iskreni, ni sam fudbal nije ponudio mnogo toga zbog čega bismo ostali bez daha. Naprotiv, subjektivni je utisak da bi i Željezničar i Sarajevo u SHNL-u ove sezone vodili vrlo neugodnu i grčevitu borbu za opstanak. Tehničkih grešaka bilo je previše, ritam nije bio spektakularan, a onaj ko je na Grbavicu došao isključivo zbog vrhunskog fudbala vjerovatno se nije pretjerano nauživao.
Mi jesmo. I to jako.
Jer sarajevski derbi nije samo fudbalska utakmica. To je jedan od onih sportskih događaja koje bi svaki čovjek koji tvrdi da voli fudbal barem jednom u životu morao doživjeti.
Nevjerovatna atmosfera oko stadiona
Dan smo počeli nekoliko kilometara dalje. Popili smo nekoliko kafa na Baščaršiji, gdje smo bili smješteni, a zatim bez posebne žurbe krenuli prema Grbavici. Plan je bio jednostavan – prvo nešto pojesti, a onda se polako stopiti s masom.
Ta masa vrlo je brzo prestala biti masa.
Čitav kvart disao je kao jedno. Okolni kafići bili su preplavljeni navijačima Željezničara, plava boja bila je posvuda, pjevalo se, nazdravljalo, slavio se klub i, naravno, koliko običaji velikih gradskih derbija nalažu, malo zadirkivao onaj drugi, omraženi komšija.
Alkohola sigurno nije nedostajalo, emocije su bile na vrhuncu, a rivalstvo ogromno. Ipak, ni u jednom trenutku nismo imali osjećaj da situacija izmiče kontroli ili da će se ta silna energija pretvoriti u nešto ružno.
Upravo suprotno. Bilo je glasno, ludo, strastveno i potpuno fudbalski. I tu se dogodilo ono zbog čega ovaj tekst uopće pišemo.
Premda su neka od mojih prvih fudbalskih sjećanja vezana upravo uz Željezničar, teško bih prije ove srijede mogao reći da sam prema tom klubu osjećao išta više od simpatije. Kao dječak pamtio sam Nikolu Nikića, Harisa Škoru, Mehmeda Baždarevića, Radu Papricu, Edina Bahtića, Žvaku Baljića i ostale Švabine ‘ružne ljepotane’. Jedna od prvih velikih fudbalskih tragedija koje pamtim bila je ona protiv Videotona, kao i slika Ivice Osima i Grbavice kojoj se u samo nekoliko trenutaka raspao san.
To su slike iz djetinjstva. A slike iz djetinjstva imaju tu nezgodnu osobinu da nikada do kraja ne nestanu.
Ipak, simpatija je jedno. Ono što vam se dogodi kada nekoliko sati provedete među ljudima kojima Željezničar nije hobi, razonoda ili sadržaj za vikend – nešto je sasvim drugo.
U jednom trenutku uhvatite sami sebe kako pjevate
Ne znam tačno kada se to dogodilo. Vjerovatno nema ni smisla pokušavati odrediti taj trenutak.
Slušate ih kako pjevaju jednu pjesmu, pa drugu. Gledate koliko im znači svaki detalj, svaki izlazak igrača na zagrijavanje, svaki pogled prema tribini. A onda, u jednom trenutku, shvatite da nogom pokušavate uhvatiti ritam pjesme koju do prije sat vremena niste ni znali.
Grbavica ljudima radi upravo takve stvari.
Na stadionu je slika bila još snažnija. Mladi i stari, muškarci i žene, roditelji i djeca – svi na istom mjestu, svi potpuno unutra. Na Grbavici ne postoji posmatrač. Ili ste dio toga ili niste.
Željezničar je, pritom, u velikim finansijskim problemima. Ali dok ima ovakvu podršku, dok se na tribinama okuplja toliko mladih ljudi i dok klub u njima budi ovakvu emociju, ne treba strahovati za njegovu budućnost. Novac može riješiti mnogo toga, ali ne može kupiti ono što Željo već ima – Grbavicu i ljude koji ga nose kada mu je najteže.
Posebno nam je za oko zapala djevojčica od možda 12 ili 13 godina. Pjevala je baš svaku pjesmu. Ne samo refren, ne samo onu jednu koju svi znaju. Svaku. Gledala je starije navijače, pa teren, pa ponovo tribinu, s onom vrstom čistog oduševljenja koju je nemoguće odglumiti.
Djeca su najbolji detektor laži. Kod njih nema poza, nema potrebe za pripadanjem zato što je to moderno, nema kalkulacije. Ako dijete tako gleda na klub, onda znate da je to nešto što je naučilo osjećati mnogo prije nego što je naučilo objasniti.
A onda smo nekoliko redova dalje vidjeli dječaka od možda osam ili devet godina.
Na sebi nije imao dres neke aktuelne zvijezde. Nije nosio ime igrača kojeg je TikTokov algoritam te sedmice proglasio najboljim na svijetu.
Nosio je retro dres Ivice Osima. U tom jednom prizoru možda je bilo sadržano sve što Željezničar jeste.
Dječak rođen desetljećima nakon najvećih Osimovih dana nosio je na leđima ime čovjeka koji je za ovaj klub bio mnogo više od igrača i trenera. Bio je njegova fudbalska planina, njegov simbol i najveći autoritet. Ako je Grbavica Željin Olimp, onda je Ivica Osim njegov fudbalski Zeus.
Već sama ta slika bila nam je dovoljna. A onda nam je njegova majka ispričala priču zbog koje je sve drugo na nekoliko trenutaka postalo potpuno nevažno.
Kazala nam je da je dječak dvije godine bio teško bolestan. I da ga je kroz sve to nosila ljubav prema Želji.
Tu više nema mnogo prostora za pametovanje. Možete samo gledati tog dječaka dok mu klub zabija gol gradskom rivalu, vidjeti sreću na njegovom licu i naježiti se. Teško da sport može ponuditi nešto veće.
Ne zato što je Željezničar pobijedio Sarajevo. Ne zato što je završilo 2:0. Ne zato što su osvojena tri boda.
Nego zato što u tom trenutku shvatite šta sport nekome može značiti.
Starac je plakao kao dijete
Fudbal danas često pokušavamo objasniti svime osim emocijom. Novcem, tržištem, agentima, televizijskim pravima, algoritmima, transferima i milionima. I prečesto oko njega gledamo onu najružniju vrstu toksičnosti – mržnju prema protivniku koja postaje važnija od ljubavi prema vlastitom klubu.
Na Grbavici smo te večeri vidjeli nešto sasvim drugo.
Vidjeli smo ljubav. Nesavršenu, bučnu, ponekad iracionalnu, ali potpuno iskrenu.
Nekoliko minuta prije kraja pogled nam je otišao prema jednom starijem gospodinu. Željezničar je vodio, utakmica se bližila kraju, a on je plakao.
Nije pustio samo jednu suzu. Plakao je bez zadrške. Od sreće.
Željo nije osvojio titulu prvaka. Nije izborio finale evropskog kupa. Nije se nakon 40 godina vratio među najbolje klubove kontinenta. Pobijedio je Sarajevo u osmom kolu prvenstva.
I tom čovjeku je to u tom trenutku bilo dovoljno za sve.
Možda bi jednako plakao da je Željezničar osvojio Ligu prvaka. Zapravo, vjerovatno bi. Jer za emociju ne postoji tabela koja određuje koliko smijete biti sretni.
Željo je pobijedio. Samo je to bilo važno.
Taj čovjek će zbog toga sljedećeg jutra lakše ustati iz kreveta. Sedmica će mu biti malo ljepša. Neko će ga na poslu zadirkivati, a on će nekome uzvratiti. Pogledat će golove još nekoliko puta. Možda će ponovo zaplakati.
Nekome ko ne razumije fudbal to će izgledati potpuno besmisleno. Onome ko ga voli – savršeno logično. Zato se fudbal, uostalom, nikada nije igrao samo zbog rezultata.
I upravo zbog toga nam je Grbavica ostala pod kožom. Željezničar je, zapravo, jako lako zavoljeti. To se vidi i na njegovim igračima. Fudbaleri koji su ovog ljeta stigli iz niželigaških klubova širom Evrope već urlaju u kameru provocirajući gradskog rivala, dok španski trener David Muslera vodi navijanje na ogradi s Manijacima.
Došli smo na sarajevski derbi gledati Željezničar protiv Sarajeva, a otišli s osjećajem da smo nekoliko sati posmatrali nešto mnogo zanimljivije – kako jedan klub živi u svojim ljudima.
U djevojčici koja zna svaku pjesmu. U dječaku koji nosi Osimov dres. U njegovoj majci koja zna šta je taj klub značio kada je njihovoj porodici bilo najteže. U starom čovjeku koji plače zbog pobjede u osmom kolu kao da mu je upravo uručen pehar prvaka Evrope. I u hiljadama drugih koji Željezničar nisu došli gledati. Došli su ga živjeti.
Možda smo zato, napuštajući Grbavicu, najmanje razgovarali o fudbalu. Jer fudbal nije bio naročit. Ali sve ono zbog čega ga volimo – bilo je veličanstveno.