Neki snovi ne dolaze kada ih prvi put poželiš. Ne dolaze ni kada ih najviše zaslužiš. Ponekad te testiraju godinama, tjeraju da lutaš, padaš, ustaješ i ponovo vjeruješ. Priča Osmana Hadžikića upravo je takva.
Odrastao je između dvije domovine
Rođen daleko od Bosne i Hercegovine, u Austriji je gradio svoj fudbalski put. Kao i mnogi dječaci porijeklom iz naše zemlje, odrastao je između dvije domovine – one u kojoj živiš i one koju nosiš u srcu. Dok je prolazio omladinske selekcije i gradio karijeru u bečkoj Austriji, san je ostajao isti: jednog dana obući dres reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Fudbalski put nikada nije bio jednostavan. Bilo je uspona, bilo je padova. Bilo je trenutaka kada je branio na velikoj sceni, ali i perioda kada nije imao klub, kada su mnogi sumnjali, kada je morao iznova dokazivati sebi i drugima koliko vrijedi. Ipak, od sna nije odustajao.
Duel sa Edinom Džekom
Na njegovoj nozi i danas stoji ožiljak. Nastao je u utakmici između bečke Austrije i Rome, u duelu sa Edinom Džekom. Za mnoge bi to bila samo povreda, jedna od brojnih koje fudbal donosi. Za Osmana je to postala uspomena. U razgovorima s prijateljima često je govorio kako će jednog dana svojoj djeci pričati da je igrao protiv Edina Džeke, kapitena Bosne i Hercegovine i najvećeg fudbalera kojeg je naša zemlja dala.
Nije tada mogao znati da će godine kasnije sudbina ispisati mnogo ljepšu priču.
Dok je Džeko godinama nosio reprezentaciju na svojim leđima, Osman je strpljivo čekao svoju priliku. Radio je, šutio i vjerovao. Kada je konačno stigao poziv među Zmajeve, nije krio emocije. Govorio je da mu se ostvario životni san, da je oduvijek želio biti dio reprezentacije Bosne i Hercegovine i da će mu taj poziv biti dodatni motiv da radi još više.
Povreda na zagrijavanju
A onda je došao trenutak koji je čekao cijeli život.
Sinoć je trebao upisati svoj debi u dresu Bosne i Hercegovine protiv Sjeverne Makedonije. Trebao je prvi put stati među stative reprezentacije koju je sanjao još kao dječak. Na tribinama su bili navijači, na klupi saigrači, a u svlačionici čovjek čiji ožiljak nosi kao uspomenu – Edin Džeko.
Ali fudbal ponekad napiše priče koje ni najbolji scenaristi ne bi smislili.
Na zagrijavanju je osjetio bol u zadnjoj loži. Umjesto izlaska na teren, uslijedile su suze, nosila i nevjerica. San koji je bio na dohvat ruke morao je biti odgođen. Umjesto debija, stigla je nova životna prepreka.
Ipak, ako nas je njegova karijera nečemu naučila, onda je to da Osman Hadžikić ne odustaje.
Čovjek koji je preživio godine neizvjesnosti, čekanja i dokazivanja sigurno neće dozvoliti da ga zaustavi ni ova povreda. Pred njim su još mnoge utakmice, mnoge odbrane i, vjerujemo, još mnogo trenutaka u dresu Bosne i Hercegovine.
Možda sinoć nije ostvario svoj san do kraja. Možda je posljednji korak morao biti odgođen.
Ali dječak koji je nekada nosio ožiljak iz duela s Edinom Džekom danas s njim dijeli svlačionicu reprezentacije Bosne i Hercegovine. A to je dokaz da se snovi, bez obzira koliko dugo trajali, ipak ostvaruju.
Ovo je samo još jedna prepreka na putu. A Osman Hadžikić je kroz cijelu karijeru pokazao da zna kako se prepreke prelaze.
Zato vjerujemo da će se vratiti jači. I da će, zajedno sa svojim saigračima, nastaviti pisati najljepše stranice historije bosanskohercegovačkog fudbala.
Piše: Nermin Alibašić
