Dok se mnogi vole hvaliti razvojem ženskog fudbala u Bosni i Hercegovini, stvarnost na terenu, barem u Tuzli priča sasvim drugu priču.
Igračice ženskog fudbalskog kluba Sloboda, koje su protekle sezone branile crveno-crne boje, već godinu dana nisu primile niti jednu platu, niti obezbijeđen stan, hranu ili osnovne uslove za život i rad, iako su to imale zagarantovano ugovorima, “Cijelu prošlu sezonu igrale smo bez hrane, bez smještaja, bez plate.
Sve što je bilo obećano, nije ispunjeno. Predale smo slučaj preko sindikata još nakon prve polusezone, ali do danas ništa nije urađeno. Savez ćuti, klub šuti, a mi i dalje čekamo pravdu”, kažu djevojke iz ŽFK Sloboda.
Posebno ih je pogodila izjava aktuelnog rukovodstva FK Sloboda koje je nedavno u medijima poručilo da su sva dugovanja prema igračima isplaćena i da klub više nema otvorenih tužbi. “Mi postojimo, imamo ugovore, i godinu dana čekamo ono što smo pošteno zaradile.
Zato smo odlučile da se čuje i naš glas”, poručuju igračice koje su nedavno u znak protesta i borbe za svoja prava istaknule transparente na mostu u Tuzli, a zatim i na stadionu Tušanj, tokom utakmice Sloboda – Igman.
I dok fudbalski savez, klub i nadležni okreću glavu, ove djevojke nastavljaju se boriti – ne samo za sebe, nego i za svaku mladu fudbalerku u BiH koja sanja da se bavi ovim sportom pod istim uslovima kao i muškarci, jer fudbal zahtjeva jednakost i poštovanje.
Bosna i Hercegovina se s ponosom diči imenima kao što su Samira Hurem, Aida Hadžić, Enver Hasanbegović, Ana Marija Milinković, te rezultatima SFK Sarajeva, Emine iz Mostara, ali stvarna podrška ženskom fudbalu ne smije završiti na riječima i titulama. Ono što je potpisano na papiru, zarađeno je na terenu, ali ovo nije samo pitanje novca već i borba za pravdu, dostojanstvo i jednakost.
