Piše: Miralem Muminović
Prethodni ciklus (čitaj: cirkus) kvalifikacija za Euro 2020. je jedan od najgorih, a vrlo vjerovatno i najgori od svih na kojim smo učestvovali u ove 24 godine postojanja reprezentacije Bosne i Hercegovine. Imali smo i slabijih rezultata, ali ako ćemo u obzir uzeti naš igrački potencijal i porediti ga s Fincima i Grcima koji su bili ispred nas na tabeli, onda bez imalo zadržavanja možemo reći da smo ne mogli, nego morali više, mnogo više.
Jasno, kada ne ide, onda se zna „ko ide”. I otišao je, neka je. Jedan od rijetkih smislenih poteza fudbalske vlade. Mnogi će reći da nije jedini krivac, i svakako da nije, ali jeste najveći. Posao selektora nije samo da selektuje, da samo dovede 24 igrača. On treba da ih trenira, motivira, hvali, kritikuje, uči…- i koliko god Cipriću ili Prosinečkom bilo čudno kada ih se pita za motiv igrača, trebali su znati da je na tome ipak trebalo poraditi. Čudno jeste, ali ovo je Bosna i Hercegovina, šta tu još može biti čudno?
Kako smo, dakle, Bogu hvala ostali bez selektora, treba nam novi. Prosinečkog se još nismo kako treba ni riješili, a već su se krenula licitirati imena. I svaki put kada neki portal objavi ime potencijalnog selektora, tako to ekskluzivno zvuči da pomisliš da je već potpisao rješenje o imenovanju. Onda ga drugi portal kontaktira a ovaj bliži odlasku na Mars nego klupi naše reprezentacije. Prizivali su se, i prizivaju redom Barbarez, Nalić, Sušić, Blažević, čak Magath, Paunović, Krstajić, Osim, Musemić, Vaha… Teško je vjerovati da će iko od navedenih voditi reprezentaciju u baražu, pojedini neće, drugi nisu dorasli tome, neki nisu ni treneri uopšte. Iako su navijači gotovo nepodijeljeni oko Barbareza, realno, čovjek nije za to. Ako mu je glavna referenca to što voli ovu zemlju, pa voli je svaki navijač reprezentacije, analogno takvoj logici, mogao bi bilo ko sa zapadne tribine Bilinog polja napraviti par koraka prema dolje i sjesti na klupu. Sergej je dao nemjerljiv doprinos reprezentaciji, veliki je patriota i bio je veliki igrač. Sve bi to, nakon prva dva poraza prosuo i doživio istu sudbinu kao i Pape: od divljenja do pljuvanja. Takvi smo, nije do njega.
Drugi, opet, prizivaju Vahida Halilhodžića, bez sumnje velikog trenera. Čovjek, međutim, naprosto neće. Uporno godinama govori da neće. I ne treba ga siliti. Nek trenira Dinamo, nek trenira Afrikance kada je tamo već sve uredu. Eto, kod nas ne valja, i valjda je jedini način da se pomogne reprezentaciji- da se drže po strani svi oni koji bi svojim autoritetom i znanjem mogli povući naprijed.
Ipak, jedno ime se izdvaja od svih drugih. Ime Dušana Bajevića. Ovo ime objedinje sve one epitete koje treba da ima selektor fudbalske reprezentacije BiH. Ima znanje, iskustvo, rezultate, navijači ga cijene, uključen je u rad Saveza godinama, poznaje dovoljno igrački kadar, odgovara svima (hoćemo da vjerujemo) u Savezu, posjeduje jak karakter i harizmu, financijski je neovisan. U pitanju je svjetsko trenersko ime i njegovim izborom bismo dobili mnogo, bez ikakve sumnje.
Svojim zadnjim komentarima je zagolicao maštu armije navijača Bosne i Hercegovine. Neka Princ s Neretve uđe u mračnu pećinu i probudi Zmaja, on je jedan od rijetkih koji to može.
(Sportske.ba)
