Prolazi era trenerskih senatora iz Bosne i Hercegovine. Halilhodžić, Hadžibegić, Baždarević, Sušić… bez posla su i jednom nogom u zasluženoj penziji. Generacije nakon njih krče put na međunarodnoj sceni. Nema ih puno i put im daleko teži nego što su četvorici velikih igrača koji su kao treneri ostavili traga svako na svoj način.
Među manjim brojem onih koji zarađuju hljeb sa sedam kora u nepoznatom svijetu je i Rusmir Cviko. Nekadašnja velika nada Sarajeva koji je pred početak rata imao u džepu profesionalni ugovor sa bordo timom.
”Otac Safet mi je usadio ljubav prema nogometu. Veliki je navijač Sarajeva, pa mu nije bilo drago kad sam otišao u Željezničar, ali to je život.”
Karijeru je nastavio u belgijskom Antwerpenu, pa Al Wahdi iz Emirata, a onda se vratio u domovinu. Čelik pa Željo. Rusmir je poseban je tip. Veliki borac, nikad se nije bojao posla. Uvijek spreman prihvatiti izazov. Jedna od njegovih vrlina je veliko samopouzdanje i profesionalan odnos prema puslu.
”Porodica mi je najveća podrška. Supruga, kćerka i sin uvijek su uz mene. Podrška su mi i roditelji i moja sestra. Imam hvala Bogu stabilnu porodicu, koja je uvijek uz mene, koju god odluku da donesem. Često smo razdvojeni, ali postoje avioni, pa se viđamo kad vrijeme dozvoli.”
U nogometu je prošao puno toga, ne toliko kao igrač, ali kao trener definitivno da. Od menadžera u Željezničaru, skauta u A reprezentaciji dok je vodio legendarni Miroslav Blaževića, preko Kine gdje je vodio dva kluba Dalian Trenscendence i Meizhou Hakku. Nakratko se vratio u BiH i postao desna ruka Dušana Bajevića u reprezentaciji.
Prošle godine se ponovo otisnuo u Aziju i nakon Kuvajta, došao u nogometnu oazu – Saudijsku Arabiju.
”Teško je našim trenerima dobiti posao. Nismo na cijeni, daleko smo na listi Fife. Liga nam je slaba, klubovi ne igraju značajnu ulogu u evropskim takmičenjima… Borba je velika za posao i kada se dobije prilika, treba je iskoristiti.”
Ples dolara privukao je neke od najvećih svjetskih zvijezda, od Ronalda i Neymara do Benzeme, Firmina i drugih asova, u ”zemlju dva hrama” privukao je i Cviku koji strpljivo gradi svoj ugled. Od juna ove godine je trener Al Orobaha, lidera Prve divizije, drugog ranga tamođnjeg nogometa. Cviko je od preuzimanja ekipe zabilježio je jedan poraz u prvenstvu i jedan u Kupu.
”Trenutno smo u seriji od pet vezanih pobjeda i držimo vrh. Zadovoljan sam kako ekipa igra, imamo sedam stranaca, sve zasad izgleda dobro, ali ne mogu potpuno biti zadovoljan, jer želimo da napredujemo kao ekipa, ali i individualno. Cilj je ulazak u Super ligu Saudijske Arabije” kaže Cviko koji je reprezentativnu pauzu iskoristio za dolazak u Sarajevo, te za obilazak roditelja i porodice u Njemačkoj.
Otkud u Saudijskoj Arabiji?
”Dugo su me zvali. U Kuvajtu sam sa Al-Arabijem napravio dobar rezultat. Osvojili smo Kup princa, bili smo viceprvaci. Počeli su se javljati iz Katara i Saudijske Arabije, a nakon što sam odbio dvije ponude, prihvatio sam ovu Al Orobaha i nisam se pokajao. Želio sam preuzeti klub prije početka prvenstva, kako bih prošao pripreme i postavio ekipu kako ja želim, da igrači upoznaju mene i ja njih.”
Već se na pripremama moglo primjetiti da igrači prihvataju vaš način rada?
”U Turskoj smo u četiri prijateljske utakmice ostvarili sve četiri pobjede. To je bio pokazatelj da ekipa ima kvalitet i da su igrači prihvatili moj način rada.”
Kakav je kvalitet lige?
”Igra se dobar nogomet, jači od kuvajtskog, ali i kineskog. Liga se bolje prati, postoji interes javnosti i navijača. U svakom slučaju jedno novo iskustvo za mene.”
U stručnom štabu imate i trenere iz Bosne i Hercegovine ?
”Sa mnom su Elvis Karić, moja desna ruka, te Jasmin Trnovac, Bakir Šerbo i Aldin Kametović. Volio bih da ih je više, ali zasad je tako. Gdje god sam radio, imao sam pomoćnike iz Bosne i Hercegovine. Teško je pronaći prave saradnike u stručnom štabu. Uvijek se dogode greške u odabiru. Neki se lažno predstavljaju, vjeruješ ljudima, a neki misle da mogu više, ali nisu svjesni koliko ne znaju.”
Da li ste imali ponuda iz Bosne i Hercegovine?
”Dogovorio sam se sa Željezničarom, ali se promijenio Upravni odbor i sve je palo u vodu. Bilo je i poziva iz regiona, ali je moj cilj uvijek bio da radim u inostranstvu. Naravno, Željo je moja velika želja, gdje sam proveo jedno vrijeme kao igrač, a kasnije i kao dio stručnog štaba. Pravili smo lijepe rezultate. Željo je moj klub, moja kuća i tako će uvijek biti.”
Prvi ste trener iz Bosne i Hercegovine koji je radio u Kini u vrijeme nogometne ekspanzije u ovoj zemlji. Po čemu pamtite taj period?
”Bilo je izazovno i teško. Daleko od kuće, u nepoznatom, ali je bilo lijepo iskustvo. Vodio sam dva kluba, igrao protiv vrhunskih ekipa, suočavao sam se sa sjajnim trenerima Cannavarom, Stojkovićem, Erikssonom, Seedorfom, Juanom carom Lopezom, Martinezom… Pobjeđivao ih. To je bilo nezaboravno iskustvo. I sada me zovu tamo, imao sam nekoliko ponuda, ali sve su dolazile kada sam već imao posao. Možda se nekad i vratim u Kinu, gdje imam dosta prijatelja.”
I kada niste radili, putovali ste i gledali treninge po inostranstvu. Koliko je to važno za trenera?
”Treba ulagati u sebe. Naši treneri s Profi licencama sjede u kafićima i smatraju da mogu voditi Real, a neće da se pomaknu s mjesta. Ja i kad sam radio, a pogotovo kad nisam imao posao, tragao sam za znanjem, ulagao u sebe, putovao, učio, gledao utakmice… Izgradio sam svoj stil rada, koji donosi rezultate. Hvala dragom Bogu sve se vraća kad se naporno radi. Asistentima malo treba vremena da se uklope, ali kada vide kako radim i koliko je to jednostavno, sve je lakše. Isto kao i nogomet. Najteže je igrati jednostavno dok ne naučiš, a onda je lako. Uživaš.”
Kratko ste radili u reprezentaciji BiH. Po čemu pamtite taj period?
”Bilo je to teško vrijeme, prva godina koronavirusa. Sve je bilo drugačije, sve nepoznato. Duško Bajević je sa svojim stručnim štabom je došao s velikim očekivanjima, ali je bilo dosta problema koji su u konačnici utjecali na rezultate. Zahvalan sam bivšem predsjedniku Elvedinu begiću i Izvršnom odboru koji mi je dao priliku da radim s jednom vrhunskim trenerom i još boljim čovjekom. Gospodin Bajević je veliki trener od koga sam mnogo naučio. Nažalost nismo ostvarili plasman na Euro 2021., ali smo ponosni što smo u reprezentaciju uveli plejadu mladih igrača Ahmedhodžića, Hadžikadunića, Hadžiahmetovića, Saničanina… svi su oni postali stanradni igrači i budućnost našeg nacionalnog tima. Radio sam sa vrhunskim profesionalcima, sa sjajnim momcima, sa Džekom koji je pravi as, čovjek i lider. Sretan sam i ponosan uprkos svemu.”
Pratite li igre reprezentacije i kako komentirate smjene selektora?
”Naravno da pratim. Bosna i Hercegovina je moja domovina. Mnogo mi teško pada što ne postižemo rezultate koje objektivno trebamo postizati. Imamo dosta dobrih igrača, ali nekad je potrebno vrijeme da bi se napravio rezultat, da bi sve kockice u mozaiku došle na svoje mjesto. Uvijek sam na strani trenera i jasno je da su neki prebrzo otišli, ali opet vjerujem da Savez zna šta radi. Optimista sam po pitanju reprezentacije i zaista se nadam da će Savo Milošević napraviti s repkom uspjeh. To mu od srca želim” kazao je Cviko na kraju razgovora sa Sportske.ba.
