U BiH egzistira mali milion sindikata. I svi se bore za nešto. Za prava obespravljenih potlačenih, nezaposlenih, uposlenih… Odnedavno je zaživio Sindikat profesionalnih nogometaša u BiH. Koji je, istina, prije desetak godina pokrenuo Dalibor Nedić, dugogodišnji vrsni stoper bh. premijerligaša i „ex“ reprezentativac BiH, a danas trener i vlasnik uspješne nogometne škole u Sarajevu. Nažalost sve je stalo na jednoj dvije pressice. Nedićev sindikat je birokratski zaustavljen.
Ovaj sindikat i ekipa ljudi koja ga je pokrenula su ozbiljan projekat. Idejni vođa je Aldin Đidić, aktuelni stoper Slobode, bivši mladi reprezentativac BiH, godinama jedan od najboljih defanzivaca u Kazahstanu. Đidić sa Kanitom Pojskić i saradnicima ne želi medijsko eksponiranje, jer ga je imao i ima kao nogometaš. Mogao je otvoriti kafić i „sa sve četiri u zraku“ brojati pazar. Mogao je upisati za trenersku licencu ili se baviti menadžerstvom, poslom kojim se bavi svako ko nema volje za nešto drugo raditi, ali on se odlučio za borbu za bolju nogometnu budućnost bh nogometaša. Ponukan putem kojim su već odavno krenuli nogometaši iz cijelog svijeta Aldin je sa svojim saradnicima odlučio krenuti u „fight“. Svjestan da ulazi među gladijatore. U prilično mutne vode.
No, njegov je dosadašnji životni i sportski put ovjekovječen stalnom borbom. Sve je sam postigao, sam se borio i probijao kroz zivot. Nije „babin sin“, nije imao jaka leđa, niti je punio sportske stranice. Teren je, kao igrač Čelika, Posušja, Slobode i svih klubova za koje je igrao napuštao kao da se borio s lavovima u zatvorenom kavezu. Išao je kopačkom na glavu. Pun je ožiljaka, ali i elana da uradi nešto po čemu će ga pamtiti. Da osigura bolju egzistenciju nogometašima, da ne završe na ulici, s kojima se poigravaju lokalne kabadahije po klubovima. Đidić im preko Eufinih i Fifinih fondova želi osigurati privilegovano školovanje, bolju pravnu i zdravstenu zaštitu. Sa sindikatom nastoji da im omogući bolje uslove za rad, a ne da se prže na plus 40, a sve zbog klupske zarade od TV prijenosa; o zdravlju nogometaša, pa i publike niko ne razmišlja. Niko osim Sindikata koji želi, po uzoru na evropske kolege i asocijacije uvesti više reda.
Danas se to čini „sizifovskim“ poslom. Nemogućom misijom, Mnogi viđeniji sportski radnici podržavaju Sindikat, ali se ne usuđuju još javno stati u prve redove, zato su Edin Džeko i ostali Zmajevi, te igrači svih klubova potpisali pristupnice ili su dali načelni pristanak. Zato što su nedovoljno informirani. Formiranje Sindikata nije čin dobre volje već obaveza, „preporuka“ gospode iz Nyona i Ženeve. Nešto što se mora implementirati. Milom ili „silom“, u suprotnom slijede sankcije.
I NSBiH daje deklarativnu podršku, svjesni da se zajednički moraju boriti za prava „radnika“ jer je to dobro za sve u nogometu. Đidić neće poput sindikalnih lidera zaustavljati promet, blokirati ulice, ali je spreman ići do kraja. Osim samopouzdanja, elementarnog poznavanja tematike kojom se namjerava baviti, Đidić je sa saradnicima sakupio dovoljno iskustva od kolega iz regiona, posebno iz Holandije.
Sa sindikatom, igrači će imati jača leđa, nekoga ko će se brinuti da ne završe kao socijalni slučajevi, da ne žive od ljetnog do zimskog prijelaznog roka, da ne ovise od volje klupskih moćnika. Osim toga, u planu je izbor najboljih igrača u BiH, što jeste posao Sindikata. U četvrtak je u hotelu Holyvod na Ilidži skup sindikalnih lidera, skup profesionalnih nogometaša, trenera i sportskih radnika. Slučajno ili ne 1. septembar je dan kada je fudbalska reprezentacija prije 20 godina krenula u prve kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Utakmicom s Grčkom u Kalamati BiH je i zvanično startala kao članica FIFA-e. Puno je historijskih dana u bh . sportu. Treba zapisati i sutrašnji, podržati i zapljeskati Đidiću i njegovom „teamu“. U bh nogometu ništa više neće biti kao prije. Dolaze bolji dani za bh. nogometaše.