Svi na prostorimaznaju sta je bilo 1984.godine. Sarajevska zimska olimpijada. Planetarni događaj. O kojem se i danas priča i piše, kao najbolje organiziranoj Olimpijadi do tada. Mnogi se sjećaju i događaja iz “74” godine. Tačno prije 46.godina u Frankfurtu igrala se čuvena majstorica izmeďu Jugoslavije i Španije. Slavili su Jugosloveni nezaboravnim golom legendarnog Josipa Katalinskog. Škija je zakucao loptu u mrežu španskog golmana Iribara. Fuad Kovačević, novinar All Jazeera Balkans sjajnom pričom podsjetio je na taj događaj koji i danas pamte milioni “Jugoslovena”.
Waldstadion u Frankfurtu am Main; 13. februar 1974. godine; 63.000 gledalaca-gastarbajtera; desetine miliona Španaca i (tadašnjih) Jugoslovena uz TV ekrane; 13. minut, centaršut Buljana, skok Katalinskog, “školski” šut glavom, odbrana španskog golmana Iribara, pa Škijino zakucavanje u “devedesetku” desnicom.
I, to je – to.
Bilo je to prije 46 godina, a malo stariji ljubitelji fudbala, zvanog i nogomet, sjećaju se te februarske noći kao da je bilo prije nekoliko dana. Da se odmah razumijemo, nije to bila baš (svako malo spominjana) historijska utakmica – igrala je Juga i ranije na Svjetskim prvenstvima, ali plasman nakon minimalne pobjede nad Špancima u Frankfurtu digao je (ne samo fudbalsku) naciju na noge.
Karasi je u devedeset i nekoj minuti, dok se sudija Tschentscher spremao odsvirati kraj tekme i na Mundijal u Njemačkoj poslati Špance, zabio četvrti gol i doveo naciju na ivicu ludila.
A do majstorice (sada se to “moderno” kaže baraž) Jugoslavija je stigla nakon antologijske pobjede (4:2) u posljednjoj utakmici kvalifikacija protiv Grčke u Atini, s nedostajuća dva gola razlike. Poveli su “plavi” sa 2:0 (Karasi i Bajević), pa su Grci izjednačili (Katalinski je postigao autogol). Zatim je isključen Bajević i činilo se da je sve gotovo. No, s igračem manje smo poveli sa 3:2 preko Šurjaka, da bi Karasi u devedeset i nekoj minuti, dok se sudija Tschentscher spremao odsvirati kraj tekme i na Mundijal u Njemačkoj poslati Špance, zabio četvrti gol i doveo naciju na ivicu ludila.
Na raportu kod Broza
Nakon majstorice u Frankfurtu Katalinski je, očekivano, postao najpopularniji Jugosloven, pljuštale su nagrade i priznanja sa svih strana. Sjećam se kako se nekoliko dana nakon utakmice sa Španijom Škija pojavio u centru Ilidže, a mi gimnazijalci smo naprasno prekinuli nastavu i načičkali se na prozorima pozdravljajući legendu. I tako je bilo gdje god da se pojavio. A Škija jednostavan, dobrodušan, spreman sa svakim popričati, pomoći… Čak su ga nagovorili da 1975. godine u televizijskom filu Simha, rađenom po istoimenoj pripovijetci Isaka Samokovlije, glumi sporednu ulogu.
Katalinski je i poslije Frankfurta ostao isti, staru raju nije zaboravljao, za sebe je uvijek govorio da je “Ilidžanac, Željovac i Bosanac”. Karijeru je nastavio u francuskoj Nici. Družio se, između ostalih, s glumcem Jean-Paulom Belmondom. Nakon tri godine, zbog povrede, prerano je završio karijeru i vratio se u svoje Sarajevo, odakle nije otišao ni u najtežim trenucima, devedesetih. Napustio nas je 2011. godine, ali su ostale njegove sjajne igre (350 za Želju i 41 za Jugoslaviju) i nezaboravni golovi – više od 110, uključujući i onaj zlatni na Waldstadionu. A igrao je centarhalfa; koliko bi ih samo postigao da je bio napadač…
Katalinski je u karijeri postigao više od 110 golova, uključujući i onaj zlatni na Waldstadionu; a igrao je centarhalfa.
O desetom Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj su knjige napisane, ali evo u najkraćem najvažnijeg i nama najzanimljivijeg:
J
ugoslavija je remijem (0:0) otvorila Mundijal s aktuelnim svjetskim prvakom Brazilom, potom s rekordnih 9:0 “isprašila” debitanta Zair te osvojila prvo mjesto (zahvaljujući gol-razlici) u grupi s još jednim neriješenim srazom (1:1) protiv Škotske.
U drugom krugu zaredali smo sa tri poraza – Njemačka (0:2), Poljska (1:2) i Švedska (1:2) i oprostili se od Mundijala, na kojem su igrači više razmišljali o premijama nego o igri i rezultatima. Čuo je za to i doživotni jugoslovenski predsjednik Josip Broz, poznatiji kao Drug Tito, koji je, gle čuda!, tih dana boravio u zvaničnoj posjeti Njemačkoj, pa je primio reprezentativce, “porazgovarao” s njima i poručio im da igraju i bore se za Jugoslaviju, a da manje misle na pare. Nije pomoglo.
“Čudo neviđeno” u Hamburgu
Naši su otišli kući, a ljubitelji fudbala su se tada rahat mogli posvetiti Mundijalu i svjedočiti “čudu neviđenom”: direktnom okršaju dvije Njemačke – Savezne Republike (kapitalističke) i Narodne Demokratske (socijalističko-komunističke). Tog 22. juna u Hamburgu su “istočnjaci” zaledili “zapadnjake”, a junak utakmice i heroj DDR-a sve do početka devedesetih, kada se Njemačka ujedinila, bio je Jurgen Sparwasser, koji je u 77. minuti postigao jedini pogodak.
E sad, da li su Zapadni Nijemci namjerno izgubili od “razdružene” braće iz Istočnog bloka kako bi u drugoj rundi izbjegli Holandiju, Brazil i Argentinu, ili su Beckenbauer i društvo namjernim porazom upozorili nacionalni nogometni savez na male premije (nisu samo Jugovići više razmišljali o parama, a manje o rezultatima) – ostalo je nerazjašnjeno, pogotovo što je domaćin osvojio jubilarni Mundijal, nakon epskog finala protiv Holandije (2:1), ponajviše zahvaljujući legendarnom Gerdu Mulleru, centarforu koji je zasluženo ponio nadimak “Der Bomber”.
Dvadeset godina nakon majstorice u Frankfurtu nogometni stadioni u Sarajevu su pretvoreni u groblja i mezarja; četiri decenije poslije Škijina Bosna i Hercegovina će prvi put nastupiti na jednom velikom takmičenju.
Tu 1974. godinu obilježili su Katalinski i Mundijal u Njemačkoj; deceniju (i jedan dan) kasnije Zimske olimpijske igre u Sarajevu i veleslalomsko srebro Jure Franka; 20 godina nakon majstorice u Frankfurtu nogometni stadioni u Sarajevu su pretvoreni u groblja i mezarja; četiri decenije poslije Škijina Bosna i Hercegovina će prvi put nastupiti na jednom velikom takmičenju – Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Eh, da “zmajeve” na “Maracani” u Rio de Janeiru može vidjeti “plava” Željina i Jugina petica…
