Hrvatski fudbalski stručnjak i trener saudijskog Al Fateha Slaven Bilić objavio je zanimljivu kolumnu za Coaches Voice gdje je otkrio mnogo zanimljivih detalja iz vlastite karijere.
“Dobra stvar kod rođenja u bivšoj Jugoslaviji je to što ste spremni na sve. Kao kad sam otišao da vodim Lokomotivu u Rusiji. Moskva je nevjerovatan grad, ali ljudi iz kluba su nam govorili: „Čekaj da odeš u Vladikavkaz ili Samaru“. Poslije nekoliko sedmica igrali smo na tim mjestima – i bilo je u redu, jer je bilo slično Srbiji. Kada sam vodio Bešiktaš , Istanbul je bio fantastičan grad, ali ljudi su govorili: „Čekaj da odeš u Anadoliju“. Onda smo otišli tamo i bilo je kao ono što smo vidjeli u Bosni”, napisao je Bilić.
“Kada sam bio u Kini, a sada u Saudijskoj Arabiji, lokalni ljudi su mi govorili: “Treneri iz bivše Jugoslavije se odmah poklapaju sa našim mentalitetom.” Ali kada neko dođe iz Engleske ili Njemačke, ponekad se šokira da je sve drugačije. Previše drugačije. Naprimjer, ako mi je plata kasnila u Turskoj , nisam bio iznenađen. Kad sam igrao u Splitu, normalno je bilo da je plata malo kasnila. Nije bilo panike, samo: ‘Dobro, doći će.'”, piše Bilić.
“Kada sam otišao u Bešiktaš, uzeo sam Nikolu Jurčevića za pomoćnika i Edina Terzića, koji je sada trener Borussije Dortmund . Edin je Hrvat, ali je rođen i odrastao u Njemačkoj. Tada je Edin bio menadžer Dortmunda do 19 godina i skautirao je protivnika za prvi tim. Želio sam jednog od onih momaka koji je trener, ali i analitičar, pa sam se obratio sportskom direktoru Dortmunda, Mihaelu Zorcu. Zorc je rekao: ‘Imamo velike planove za Edina, ali ću ti ga posuditi na nekoliko godina.'””, riječi su hrvatskog trenera.
“Zaista sam volio Tursku i Turke. Daju ti sve, daju ti srce. Istanbul je grad u kojem imate toliko toga – odlično vrijeme, sjajni ljudi, sjajna istorija. A Bešiktaš je briljantan klub. Istanbulski klubovi – Bešiktaš, Fenerbahče i Galatasaraj – nisu fudbalski klubovi. Oni su način života. Oni su države. Kada su rezultati dobri, to je odlično. Kad izgubiš, nije tako sjajno”, navodi, između ostalog, Bilić.
Cijeli Bilićev tekst čitajte ovdje.
