Iz Đenove za Sportske.ba: Admin Čaušević
Na “mali derbi” Serie A krenuli smo iz hotela Tower gdje su nas dočekali Ervin Zukanović, bh.reprezentativac i Stjepan Ostojić, hrvatski trener i desna ruka šefu Ivanu Juriću.
“Ostoja” se pobrinuo da Sportske.ba dobiju čak tri akreditacije.
“Tri akreditacije ne dobije ni Gazzetta dello Sport, poluozbiljno je kazao Ostojić, nekadašnji igrač
Rijeke, te igrač i trener nekoliko italijanskih klubova. Jurić i Ostojić uživaju status “ikona” u Crotoneu, s kojim su “prošetali” nekoliko rangova, te ga doveli u Seriu A. A onda su novi dom našli u Genoi. U koju su dolazili i odlazili.
U Toweru, hotelu kojeg ulica dijeli od aerodroma, uz kafu ćaskali smo sa bh. reprezentativcem, kojeg je trener planski ostavio na klupi. Zuka je jedini bh. defanzivac, koji je u Italiji igrao u nekoliko klubova. Chievo Verona, Roma, Sampdoria, Atalanta, neki su od klubova u kojima je igrao naš as. Nije mala stvar igrati sa Tottijem, Džekom, Pjanićem…
Na ulicama Đenove, na putu ka stadionu velika gužva. I jaka kiša pojačala je promet. I u nedavnim padavinama porušeni most izmijenio je režim saobraćaja, pa smo nekih dvadesetak kilometara vozili 45 minuta.
Pola sata prije utakmice stadion je bio pun. Cijena “običnih” ulaznica stotinjak eura. Navijači dva kluba, gaje prijateljske odnose, pa nije bilo nikakvih ekscesnih situacija. Akreditacije su nas uredno čekale. S parkinga do novinarske lože trebalo nam je manje od pet minuta. Ljubaznost na svakom koraku na pomen da smo iz BiH i da smo došli zbog Zukanovića i hrvatskog trenerskog dvojca. Trebamo li reći kakav je travnjak i ambijent na terenu i tribinama? Impresivno! Imali smo priliku susresti se i sa Pierluigijem Pardom,poznatim italijanskim komentatorom. U oči bodu imnogobrojni natpisi oko i na stadionu: “Il club piu antico d'Italia”, tj. da je Genoa najstariji klub na Apeninima osnovan 1893. godine. S obzirom da dijele stadiona sa Sampdoriom nakon svakog susreta primorani su skidati ove natpise.
Kad smo kod Jurića da kažemo kako je 1996.godine igrao za mlade “vatrene” kada su ga deklasirali mladi reprezentativci BiH, koje je briljantno vodio zenički stručnjak Nermin Hadžiahmetović. “Ljiljani” su slavili s 3:1, blistali su Mešanovići , Alene i Enes, zatim Granov, Hota, Uščuplić, Smajlagić, Biščević, Joldić, Gogalić, I. Hadžiahmetović, Gušo, Hošić, Muratović… Osim Jurića za Hrvatsku su igrali još: Tokić, Tomas, Šimić, S. Marić, Vugrinec, M. Cvitanović, Kosić i drugi… Jurić je potom izgradio pristojnu karijeru, igrajući u Sevilli, te za A tim Hrvatske. U Italiji se specijalizirao za “male” klubove. Kada “gazda” Genoe nema rješenja zove Jurića. Do utakmice s Napolijem zapali su u malu krizu.
Nakon utakmice Zukanović je otišao spakovati stvari i prvim će avionom prema Sarajevu. Na okupljanje “Zmajeva”. Uživa što gradi zavidnu karijeru u Italiji, ali mu je srce puno zbog reprezentacije. Uz Ibrahima Šehića, “frenda” iz Željinih juniorskih dana, te uz iskusnog Šunjića i mlađahne Čivića i Todorovića, najzaslužniji je što je odbrana Zmajeva čvrsta poput jablaničkog granita.
“Reprezentacija je nešto zbog čega živim. Porodica i reprezentacija. Velika je euforija uoči utakmice u Beču. Nema dana da neko ne zove za kartu. Drago mi je zbog toga. Igrat ćemo kao na svom terenu. Neće biti lahko, ali me raduje atmosfera u i oko reprezentacije. Selektor zna svoj posao”, kaže Zukanović.
Do prije desetak godina, borio se da u Austriji dobije radnu dozvolu, a u četvrtak će istrčati na “Ernest Hapel”, nekadašnji “Prater”. Zuka nikad nije bio zvijezda. Nikad ni u klubovima, ni u reprezentaciji nije imao povlašten status. Naprotiv. Na njegovom putu do Serie A i standardnog mjesta među Zmajevima, bilo je dosta nepravde, prepreka, ali Zukanović je iz svake izlazio jači. Ne vjerujemo da je i jedan igrač, ne samo u BiH, već u Evropi doživio težu nepravdu. Ukrali su mu Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Većina bi na njegovom mjestu pala u depresiju, a Zuka je sve to stoički istrpio. Zato smo ovu fotoreportažu “posvetili” igraču koji ne puni naslovnice, ali koji ostavlja srce na terenu.
Nekoliko redaka i o utakmici. Oko 20 hiljada tifoza napravilo je odličnu atmosferu zahvaljujući specifičnom položaju stadiona Luigi Ferraris koji je smješten između zgrada u naselju Marassi. Posebice domaći koji su u ratu sa predsjednikom Enricom Preziosiem, posvetili su mu i parolu kako će on umrijjeti prije ili kasnije, ali da Genoa neće nikada. Interesantno pristalice Napolija nisu morali pokazati “navijačku” karticu te su bili smješteni na dvije različite tribine.
Kiša je bila veliki neprijatelj igračima na terenu, igralo se u vaterpolo uslovima, sudija Abisso je u drugom poluvremenu morao i prekidati utakmicu. Napoli se pokazao kao odlična ekipa predvođena Marekom Hamsikom, veznjako kojeg se dobro sjećamo iz susreta sa Slovačkom tokom kvalifikacija za SP 2014. godine. Međutim i Genoa je imala svoje adute, prije svih Krzystofa Piateka koji je na startu ove sezone u drugi plan stavio i Cristiana Ronalda.
Griffoni su poslije prvog poluvremena pogotkom Kouamea imali prednost, da bi Partonopei u nastavku preko Ruiza i te autogolom Biraschija uspjeli preokrenuti i upisati važan trijumf u borbi za Scudetto. Bilo je 1:2.
