Kako smo prolazili u septembarskim terminima, koje smo reprezentacije pobjeđivali, a ko je osvajao bodove protiv BiH. “Sportske” su napravili analizu od prvih kvalifikacija i prošli kroz dvadesetak godina kvalifikacija za Evropsko i Svjetsko prvenstvo od Kalamate do Zenice. Bilo je velikih pobjeda, ali i razočarenja. Prvu smo utakmicu, što je bila historijska, igrali 1.septembra 1996. godine u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj. Poraženi smo s 3:0. Taj je meč, kao što su “Sportske” nedavno pisale , igrao i Mehmed Baždarević sadašnji selektor Zmajeva.

U istim kvalifikacijama, godinu kasnije, najprije 6. septembra poraženi smo na Maksimiru s 3:2, potom ostvarili pobjedu nad Slovenijom (1:0), golom Elvira Bolića. Čuvena je to utakmica s Hrvatskom na Maksimiru kada svoju noć nisu imali Dražen Ladić, golman Vatrenih i Elvir Baljić, napadač BiH. Da je Baljić kod 2:2 pogodio, a ne promašio gol Ćiro, tadašnji selektor Hrvatske nikad ne bi postao „trener svih trenera“. Na Maksimiru su svi osim Franje Tuđmana skandirali „Ćiro pederu“…

U narednim kvalifikacijama za EP 2000. godine 5. septembra smo kiksali upravo s Estoncima. Na Koševu je bilo 1:1 i kraj svih nadanja da možemo nešto više napraviti u tom ciklusu. Oba gola postigli su „ljiljani“, Hibić autogol u mrežu Mirsada Dedića, potom Sergej Barbarez za izjednačenje. Ta je utakmica imala svoju predigru. Bilo je drame prije i nakon utakmice. Igrači su tražili selektorovu glavu. Džemaludin Mušović je u drugom ciklusu počeo zavoditi red, što je nekima zasmetalo pa su htjeli izvesti puč. U svlačionici nakon utakmice, čak se glasalo ko je za smjenu Mušovića. Nije bilo potrebne većine. Ekipa je bila podijeljena. Meho Kodro je izostavljen iz prve postave, pa nije želio ni sjediti na klupi. Situacija se otela kontroli, pa je vijećanje nastalo u Holiday Innu. Ko zna kako bi završilo da selektoru u zaštitu nije stao legendarni Enver Marić.

-Kad se u svojim klubovima budete pitali ko će biti trener, tada će vas i ovdje neko pitati za to. Sada se ostavite priče i igrajte za narod! Ko hoće da vodi politiku neka to pokuša u klubu u kojem igra, pa će vidjeti kako će proći- podsjetio je Marić i prekinuo puč. Nismo se oporavili do kraja ciklusa, pa smo 4. septembra doživjeli domaći poraz (2:1) od Škotske, potom četiri dana poslije na gostovanju u Češkoj. Tada već s novim selektorom Farukom Hadžibegićem.

U novom ciklusu u septembarskom terminu (2. septembar 2000.),igrali smo sa Španijom na Koševu i Mišom Smajlovićem na klupi. Poraženi smo očekivano 2:1. Baljić je bio strijelac za BiH, a Etxeberria i Gerard za Špance. Adnan Gušo je bio nemoćan kod oba gola. Gušo je i danas jedini iz te postave uz reprezentaciju. Sada kao trener specijalista s Esom Ibrahimovićem zadužen za golmane u stožeru Mehmeda Baždarevića.

Izrael nam je uzeo bod (0:0) na Koševu 1. 09. 2001. godine, a četiri dana kasnije demolirao nas je austrijski veteran Hercog na bečkom Prateru. Tomo Piplica tada je čuvao gol našeg tima.

Novi ciklus i novo razočarenje. Blaž Slišković bio je selektor kada su nas 7. 09. 2002,. godine na Koševu deklasirali Rumuni. Bila je to „čuvena“ postava: Piplica, Bešlija (S. Brkić), Musić, Hibić, Rizvić, Ikanović (Hurić), Mulina, Hota, Muratović, Salihamidžić, Bajramović (Akrapović). Igrač Bajerna Salihamidžić na bočnoj poziciji ovisio je od lopti Leotarovog veznjaka Muline. I nije čudo što su Jordaneskovi puleni igrali „ševu“ na Koševu.

PJANIĆ NAVIJAO S TRIBINA

U kvalifikacijama za EP 2004. godine u Zenici smo 6. septembra godinu ranije ostvarili veliku pobjedu nad Norveškom. Lomili smo Norvežane sve do 86. minute kada je Zlatan Bajramović pogodio gol. Norveške glavne vedete Risse i Carew nisu se vidjeli od svojih čuvara, a posebno je superioran bio Saša Papac. Iste godine 10. septembra golom Sergeja Barbareza pobijedili smo Luksemburga na gostovanju. Zanimljivo da je tadašnji kadetski reprezentativac Luksemburga bio Miralem Pjanić, ali na tribini s bh. navijačima. Pjanić je danas zvijezda Juventusa i bh. reprezentacije, a Sergej odmara i uživa u novim čarima od Hamburga do Las Vegasa. Strasser, tadašnji veznjak Borussije Gladbach i kapiten Luksemburga, te naš Salihamidžić bile su najveće zvijezde na tom meču. Nakon utakmice Strasser je požurio za Bracom kako bi dobio njegov dres.

U septembarskom terminu (8.09.) igrali smo Zenici s Špancima i golom Elvira Bolića izborili remi (1:1). Septembar nam je bio najsretniji u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2006. godine. Najprije smo 3. 09. 2005. godine u Zenici pobijedili Belgiju golom Barbareza, potom četiri danas kasnije opet kapetanovim pogotkom izborili trijumf protiv Litvanije. Protiv Belgije je igrao Emir Spahić, koji će nakon odlaska Barbareza skoro jedno desetljeće nositi kapitensku traku.

U narednim kvalifikacijama za EP, 2. i 6 septembra mali smo polovičan uspjeh. Najprije očekivanu pobjedu na Malti (5:2), potom debakl od Mađarske u Zenici. Zoltan Gera je igrao simultanku. Na toj je utakmici pocrvenio Emir Spahić. I u revanšu s Mađarima 8. septembra 2007. godine opet poraz. Selektor je Fuad Muzurović, a u postavi igrači, poput Guše, Berberovića, Bajića, Radeljića, Hrgovića, Ćustovića, Maletića, Božića, Blatnjaka… U Sekeršehevaru je nastupao današnji tandem napadača. Vedu Ibiševića je zamijenio aktuelni kapiten Zmajeva Edin Džeko. Nikad niko nije demantirao da li se taj kompletan ciklus igrao za kladionice, o čemu se javno šuškalo na svakom koraku. Ili smo igrali za Tursku, koja je prošla dalje. Takve sumnje potvrdio je novi šok 12. septembra na Koševu kada su Moldavci slavili s 1:0.

Muzurovića je zamijenio Miroslav Blažević i u ciklusu za SP u Južnoj Africi, utakmicom s Španijom koja je igrana 6. septembra 2008. godine u Murciji najavio bum. Poraženi smo golom Davida Ville u nastavku, pa smo „furiju“ držali u šahu sve do kraja meča. Četiri dana poslije u Zenici Ćiro se istresao na nemoćnim Estoncima. Čak sedam golova završilo je u mreži nesretnih estonskih golmana Londaka i Aksalua.

SUŠIĆU KIPAR DOŠAO GLAVE

U Ćirinoj su postavi igrali, između ostalih; Rahimić, Damjanović, Vladavić, Ibričić, Nadarević, Radeljić, dok su priliku s klupe dobili Ibišević i Pjanić. Vedo je te jeseni bio najbolji napadač u Bundesligi, kada je jesen završio s 18 pogodaka, dok je Mire koji mjesec kasnije u dresu Liona i sjajnim golom na Santiago Bernabeu nagovijestio dolazak nove zvijezde. Ćiro je imao svoje rezone i pulene koje je gurao čak u zadnju liniju, samo da igraju po svaku cijenu.

U istom ciklusu igrali smo 5. septembra 2009. godine i pobijedili u Armeniji 2:0 golovima Ibričića i Muslimovića. Kod Ćire je klupa bila rezervirana za Pjanića, Muslimovića, Ibiševića. Što i ne čudi ako se zna da su tim sastavljali Ćiro, Miro i privilegovani menadžeri, ali je Ćirin vlak uspješno vozio. Tursku smo dočekali 9. septembra iste godine u Zenici. Završilo je 1:1 zahvaljujući sjajnom Nemanji Supiću. Neki tvrde i kladionicama. Ponovo su Pjanić i Muslimović šansu dobili s klupe. Zanimljivo da se Ćiro sat prije utakmice lomio da li da vodi naš tim ili da ide kući. Vozeći se prema Zenici do Ćire je doprla prilično glasna muzika. Ćiro je naredio svom „tajniku“ Elmiru Pilavu da provjeri „ko to tamo peva“ . Kako nije dobio željeni odgovor, a muzika je i dalje tresla Ćiro je bio u dilemi.

-Kada sam čuo ko je „DJ“ razmišljao sam negdje kod Visokog zaustaviti autobus da istjeram tada glavnu zvijezdu ili da ja izađem. Izabrao sam treće, najgore rješenje. Ostali smo oba u autobusu- pričao je nakon utakmice Ćiro. Samo je Pilav znao ko je slušao Čolin hit „Kroz Podlugove“…

Fatih Terim je još u Zenici izvisio bijelu zastavu. Oprostio se od Svjetskog prvenstva, dok je remi Zmajevima širom otvori vrata baraža. Gdje su nas zaustavili Portugalci.

Naredni ciklus za Evropsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini je vodio Safet Sušić. Njegov prvi septembarski (3.09. 2010.) meč bio je s Luksemburgom. Bio je to jači trening. Ibričić, Džeko i Pjanić su za šesnaest minuta završili posao, te se do kraja meča čuvali za okršaj s Francuzima, koji je bio 7. septembra na Koševu. Benzema i Malouda su u 72. i 78. minuti pogodili za laganih 2:0. Sušić je na Francuze udario sa Hasagićem, Mujdžom, Nadarevićem, Spahićem, Lulićem, Rahimićem, Pjanićem, Jahićem, Ibričićem, Misimovićem, Ibiševićem, Zecom i Džekom.

Godinu kasnije 2. i 6. septembra 2011. ostvarili smo dvije pobjede protiv Bjelorusije. U Minsku su pogađali Sejo Salihović i Haris Medunjanin, a u Zenici Misimović. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, 7. i 11. septembra 2012. ostvarili smo uvjerljive pobjede, najprije u Vaduzu 8:1, a potom 4:1 kontra Latvije, a godinu dana kasnije imali smo polovičan uspjeh protiv Slovačke (poraz u Zenici, pobjeda u Žilini). Bio je to najuspješniji i najefikasniji ciklus “Zmajeva”. Izborili smo plasman na Svjetsko prvenstvo. Što niti jednom selektoru prije nije pošlo za rukom. Ostat će zlatnim slovima upisana imena tih igrača.

U narednom ciklusu, baš u septembru doživjeli smo kiks na startu i poraz od Kipra u Zenici. Od tog momenta nestalo je idile u našem timu. Tražila se Sušićeva glava. Safet nije dočekao kraj godine. Nakon debakla u Izraelu Sušić je smijenjen, a ciklus je priveo kraju Mehmed Baždarević. I Mehmed Baždarević u ulozi selektora imao je septembarske susrete. Poražen je u Belgiji sa 3:1, iako su “Zmajevi” golom Edina Džeke poveli u tom susretu. Potom smo u Zenici rutinski rezultatom 3:0 dobili Andoru.