Piše: Mladen BOŠNJAK
Davne 1974. godine pola se Jugoslavije grohotom nasmijalo kad su pročitali spisak nogometnih reprezentativaca koji će zemlju predstavljati na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj. Druga polovica bivše države smatrala je sasvim opravdanim pozive Miroslavu Pavloviću i Kirilu Dojčinovskom pod nacionalnu zastavu, pritom žestoko negirajući ono što se „vidjelo iz aviona“: Da Zvezdini halflinijaši idu u Njemačku nebi li iskoristili zadnju priliku za inozemni ugovor.
Osam godina poslije nitko se nije smijao, nego je pola države zabrinuto vrtilo glavom, a pola magareći tvrdoglavo pravdalo poteze kontroverznog Čiče. Naime, od Zagreba preko Sarajeva, do Tuzle i Splita, preko Skoplja, Novog Sada i Mostara, pa sve do Niša, bilo je, golim okom vidljivo, boljih igrača od Miloša Hrstića, i još ponekih, ali se legendarni Miljan, opet, poigrao marketinga.
Skoro dva desetljeća kasnije, cijela je Hrvatska, i pola Hercegovine, znala za marifetluke Ćire Blaževića. Naime, dobro upućena kafana tvrdila je, i u širu javnost plasirala „stopostotnu istinu“, da je danas pokojni Zdravko Jurčić Miš masno „potkajario“ trenera svih trenera da u Francusku povede njegova štićenika Krunu Jurčića, a također pokojni Antun Novalić isprsio se za svoga skromnog aduta Petra Krpana. Naravno, nisu se naigrali, ali odjeknulo je da su bili dio hit momčadi koja je osvojila treće mjesto na svijetu.
Pavlović i Dojčinovski nisu se okoristili od Miljanova poziva, niti je Hrstić napravio neko čudo od transfera, ostala je u sjećanju samo blasfemija. Miljanove selektorske akrobacije oprala je beogradska čaršija i sveprisutni Mile Kos, dok je Čirin izbor apsolutno opravdao kolosalni rezultat. Zanimljivo, Jurčičev transfer u Torino, i Krpanov u Portugal (u Sporting, čini mi se), jednako vagaju: po milijun njemačkih maraka!
Na ove davne selektorske egzibicije zorno me podsjetio spisak pozvanih reprezentativaca Bosne i Hercegovine koji potpisuje (izgleda, SAMO potpisuje) selektor Ivaylo Petev. Zaista, na njegovom spisku ima toliko podudarnih elemenata i sa Miljanićem, i sa Ćirom, da se i površnom pratitelju nogometnih prilika u nas misli vraćaju daleko unatrag.
No, nije mi griješiti duše, neću navoditi čudne primjere, niti vući paralele, ali ne mogu ostati baš sto posto nijem, moram na vrijeme vrisnuti. Jer reprezentacija je iznad svih i svakoga. Barem meni!
