Na današnji dan prije 45 godina Košarkaški klub Bosna popeo se na tron Evrope.
Sa Bogdanom Tanjevićem svaki razgovor uvijek izgleda kao da slušate neku od priča iz 1001 noći. I dok slušate, po pravilu uspijeva da opije naracijom tako da slušalac stekne utisak kao da je svjedok događaja. Tako je bilo i ovom prilikom, kad smo ga pozvali u vezi jubileja, 45 godina od Bosninog istorijskog uspjeha – osvajanja titule šampiona Evrope.
Tog 5. aprila sarajevski studenti su u Grenoblu, uz čudesne partije Žarka Varajića i Mirze Delibašića, ostvarili herojski podvig, savladali Vareze i postali prvi muški košarkaški kolektiv iz Jugoslavije koji se popeo na evropski tron. Anegdotom vezanom za činjenicu da su dame Zvezde sedam dana prije Sarajlija osvojile titulu, krenula je naracija o bajkovitoj godini.
“Berislav Badurina, general major JNA, bio je tih godina Titov šef kabineta. S obzirom da nam je bio komšija u soliteru koji se nalazi u Stevana Filipovića, nedaleko od stadiona Partizana, otkrio mi je jednu zanimljivost vezanu za naš uspjeh. Kad je poslije naše pobjede predložio Titu da nam pošalju telegram čestitke, što je za ono vrijeme bila nezamisliva čast, maršal mu je odgovorio: ‘Nemoj, propustili smo da čestitamo košarkašicama Crvene zvezde!’ Sad vi zamislite kakav je bio Tito kad mu u 87. godini nije promakao takav detalj” – počeo je Boša za MeridianSport.
Sa ove vremenske distance trijumf Bosne izgleda kao stari romantični film u čijem gledanju iznova uživamo. Tanjević ga „prebacuje” na teme koje je, takođe čudesno obrađivao njegov sugrađanin Hajrudin Krvavac (reditelj filmova Valter brani Sarajevo, Most, Partizanska eskadrila…).
“Sa ove tačke, to izgleda pomalo kao Sutjeska ili Neretva. Te nevjerovatne stvari, pobjede antifašista, partizana protiv enormno jačeg neprijatelja, veoma organizovane vojske plus domaćih izdajnika. Iz toga je proisteklo. Iz vjere da je moguće. U to vrijeme su evropske ekipe, osim najboljih domaćih igrača, imale po dva stranca uvijek visoke klase. One moćne ekipe, kao što je bio Emerson, bolje rečeno Injis. Sa takvim igračima kao što su bili Bob Mors i Čarli Jelverton, plus Dino Menegin koji je za mene bio ‘teži’ od najboljeg Amerikanca. U italijanskoj i evropskoj košarci ‘igrao je’ Amerikanca, jer je sam nosio na plećima ogroman posao, hrabrio ekipu i čuvao im strah.”
Sjeća se da je te godine dobio pet plata koje mu je u Tuzlu, gdje je služio vojsku, donio sekretar kluba. Pare mu je vratio da ih odnese onima kojima je Boša bio dužan. Kaže „tako je bilo u tim vremenima, danas je sve drugačije” i vraća priču na košarkaški pravougaonik.
“Šta je zanimljivo u tom uspjehu? Metodologija kako se do njega došlo. U sezonu 78-79 smo ušli kao prvaci, sa dvojicom najboljih igrača van stroja. Varajić je bio u vojsci, a Mirza u bolnici. Poslije Svjetskog prvenstva je imao probleme sa kičmom. Dva mjeseca je bio na rehabilitaciji u fizijatrijskom centru na Ilidži. Ekipi se priključio tek početkom decembra. Varajić je bio već četiri mjeseca u vojsci kad mu se desilo nešto što se u to vrijeme izuzetno retko dešavalo. Nismo sanjali da bi mogao da bude oslobođen. Imao je neke nalaze krvi koji su potvrđeni na VMA, u 11 merenja je bilirubin koji pokazuje da si nekad preležao hepatitis, premašivao granicu. Nikad se na ranijim pregledima nije pojavljao, kad je bio u formi. Ali u mirnom stanju, kad nije trenirao, odjednom se pojavio na nekom prvom mjerenju u Čačku gde je služio vojsku. I poslije su mu na ispitivanjima, našli… I, eto ga, došao iz vojske…”
Dok pije kafu sa prijateljima u Trstu, detalja se sjeća kao da sad gleda u trenerske zabilješke iz ‘79. Zna da je Bosna sa „jurišnom grupom” bez Varaje i Kinđeta, držala četvrto mjesto.
“Naravno, u prvenstvu koje je bilo vrlo jako, bez njih nismo mogli da se borimo za titulu. Ali, napravili smo sjajan posao pobijedivši u grupi i ulaskom u završnu fazu u kojoj je igrao svako sa svakim, kod kuće i na strani. I tad su se njih dvojica priključila. Potpuno van forme. Pošto u toj sezoni nisam imao trenera za kondiciju, Varajiću sam dao papir i uputio ga na Pale. I on ode deset dana sa ženom u tek otvoren hotel Koran. Ujutro trenera ono što mu je napisano za fizičku pripremu, a uveče silazi u Sarajevo i radi sa ekipom. Uz to, i Mirza je bio jako loše. Na utakmici protiv Olimpije šutirao je 12 puta prije nego što je pogodio. Sve skupa dao je pet poena u tom meču. Tako mi igramo jednu dobro, drugu loše, pa opet jednu dobro. Kad smo izgubili u Varezeu, od budućeg protivnika u finalu, pa po povratku iz Rijeke gdje smo imali utakmicu u prolazu sa Kvarnerom koja je samo potvrdila da smo u slaboj formi, zvao sam šefa u klubu, Uglješu Uzelca. I 1. februara smo otišli na Pale, gde je već deset dana bio Varajić. U snegu, ujutru, treniramo atletsku pripremu, a uveče kao i obično silazimo dolje u Sarajevo i radimo košarkaški trening.”
Olimpijakos koji nije bio jak kao danas, zatekao se u periodu priprema. Dobili su ga na snagu, odbranu, brzinu i skočnost i od tog momenta do kraja grupe pobedili su pet utakmica u nizu i došli do finala.
“Došli smo tamo sa najboljom formom ikada, naročito pucača Mirze i Varaje, koji su ubacili 75 poena potrošivši zajedno samo 20 lopti. Iz igre su šutirali 20-14, odnosno 70 odsto, što je fantastično. Na neki način sam napipao metodologiju koju sam poslije sa ekipama u Italiji često ponavljao, da u pola sezone odem na planinu u snijeg i uvijek sam imao potvrdu da je forma rasla do kraja sezone. To je zanimljivo iz ugla tehnike. Nismo nikad pričali o tome kad su godišnjice. Čudesni slučaj napipane tehnologije u sezoni koja ni po čemu nije obećavala takav kraj.”
Tanjević naglašava da je sve to bio primjer stavljanja sebe u grupu zajedničkog delovanja.
“Da je Mirza bio gladan poena i manje altruista, on bi u toj utakmici dao 45, jer je imao u ruci toliko poena. Toliko je bio fantastičan. Da je samo malo bilo između njih veće ljubomore, jer kod Mirze je lopta, ako bi šutirao 7-8 puta više, mi bismo izgubili. Ali zato bi Varajić dao 22 i izgubili bismo. A Varaja je bio prvo lice Kupa šampiona. To je nezabilježen rezultat, nikad niko 45 poena. Dakle, ta dimenzija, taj fakat fantastičnog zajedništva i unutrašnje ljubavi među igračima, bio je presudan.”
Tanjević naglašava da je uspjeh Bosne došao od sanjara, iz malog stana u Sarajevu.
“Bosna nije imala ništa, čovječe! Da je imala jedan stan od 30 kvadrata moja Jasna bi se vratila, napustila bi Voždovac i došla sa mnom u Sarajevo. A morala je da odbrani jedinu stvar koju smo imali – stan u Beogradu koji je dobila od Voždovca, poslije i veći od grada – da bismo u Sarajevu mogli da stanujemo u pristojnom stanu kad ona prestane da igra. Odradila je to, imala je obavezu da igra u Voždovcu sedam sezona, ne ugovor, već ljudsku obavezu, usmeni dogovor. I onda, prvi put se selimo u pristojan stan od 88 kvadrata, kad je ona zamijenila beogradski stan u naselju Medaković za Sarajevo. Da je bila mogućnost da dobijem takozvano stanarsko pravo na taj stan od 32 kvadrata, mi bismo mnogo ljepši život imali zajedno. Jasna, ja i Bojana, koja je bila već rođena, a supruga je morala da igra u Beogradu. To je bilo herojsko vrijeme, nisu ova današnja gdje odmah ideš u ‘Beograd na vodi’.”
Iz ničijeg stana do titula evropskih šampiona Ističe da je to je bila cijena toga što Bosna nije imala dinara, već samo jedan ničiji stan.
“Taj stan od 32 kvadrata u kom sam stanovao – a poslije mene Pešić – napravio je čitavo sportsko društvo Bosna! Za njega niko nije imao nikakav papir. To je neko izmuvao, vjerovatno Vule Vukalović koji je bio čudo od sportskog radnika. Više nema takvog, nisam nikad vidio sportskog radnika koji je sa 40.000 starih dinara izmislio ekipu koja će biti prvak Evrope. Ma, nije samo jedna ekipa, nego 11 klubova u prvoj ligi iz sportskog društva Bosnu. To je čudo.”
Kompletan intervju pročitajte OVDJE.