Iz Portugala, gdje živi, javio se prijeratni prvotimac Veleža. Nekadašnje krilo Rođenih.
Svaki put kada bi se javio Velež je bio povod. Velež i Mostar. Ljubav prema gradu i najdražem klubu svakim je danom jača, pa je pisao pjesme o Mostaru, mahalama, o “starom”…
Kada je Velež igrao Evropu slao bi podršku Rođenima… Nikola Jokišić, nekada brzonogo krilo Rođenih, oprostio se s rođenom sestrom Tatjanom, koja je preselila na drugi svijet.
“Moja sestra Tatjana je jutros u 6 h preselila i pridružila se na nebu svom mužu Husniji Husi Nazdrajiću, koji je poginuo 1992. dok je sestra bila trudna”, napisao je Nikola Jokišić.
Rekao je kako su i on i sestra jako voljeli svoj Mostar. Jokišić se posljednjih godina bavi menadžerstvom. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina bio je jedan od najtalentovanijih igrača Veleža.
“Često bi se zagledao u Neretvu zelenu, razmišljao kako da je tako lijepa i snena u isto vrijeme. Sanjao sam dres Veleža crvene boje. Kada sam ga obukao stopio se sa dušom mojom. A sada posle tolikih godina još dres crveni skinuo nisam, a Neretva teče mojom dušom još zelenija i snažnija. Gledao sam džamije prelijepe kako su uzdižu ka nebu i u sebi govorio lijepe su lijepe su a i moje su. Kao dijete shvatio sam da Bog je jedan a to mi uradi skromna starica moja baka Jokišić Cvijeta. Iznad grada prkosila je prelijepa Crkva grada našega koju su rušili bezbožnici a ne ljudi. I kamen je plakao kada je gorila a sada je još lepša i prkosnija. U našem gradu iznikla je kao cvijet prelijepa katedrala katolička našeg istog Boga. Često sam ulazio u nju i divio se ljepoti toj ali u Ružićima je crkva djetinjstva mog. Tamo je svećenik Ivan bio Bog mu rajsko naselje udijelio. Volio je braću svih vjera i život htio dati za Dimitrija oca moga. U tim Ružićima je dio mene ostao ali da voli taj narod i kamen nikada nije prestao. A kada ovo pišem Hercegovinom moja duša leti i uzdiše a se Bosna sjetim poletim. Sve ovo u dahu napisah u trenu ljubavi i sjete ,divna li si moja Bosno i Hercegovino i zato neka te zlo zaobiđe i neka samo jedan zakon vlada BRAT JE MIO KOJE GOD VJERE BIO”, u najtežim trenucima za porodicu Jokišić je napisao za svoj najdraži grad.
R. S.
