Piše: Tarik Šatara
Sarajevski rivali FK Sarajevo i FK Željezničar se posljednjih dana hvale velikim brojem mladih fudbalera u svojim redovima. No, pitanje je da li bi se imali čime pohvaliti da i jedan i drugi klub nisu u lošoj finansijskoj situaciji i da nisu praktički primorani oslanjati se na svoje mlade snage.
„Teška vremena uvijek donesu velike romanse“, poznati su stihovi jedne sarajevske rock grupe. Ukoliko se u kontekstu domaćeg fudbala „romanse“ prevedu kao metafora za uspješno razvijanje mladih fudbalera, onda se ti stihovi bez dileme mogu aplicirati na Sarajevo i Željezničar.
Veliki je broj primjera koji to potvrđuju. Svima je, vjerovatno, svjež primjer Vladana Kovačevića. Vladan jeste počeo braniti za Bordo tim u finansijski sretnijem momentu od današnjeg, ali je i on Husrefu Musemiću bio jedina opcija u momentu kad je ostao bez Bojana Pavlovića koji je „zakuhao“ s vlastitim navijačima. Unazad koju godinu, Nihad Mujakić se probio i „prodao“ iz Sarajeva, a sve je počelo time što se Saša Novaković povrijedio na zagrijavanju pred utakmicu u Vitezu, pa je Mujakić u tom trenutku ostao jedini izbor.
Primjera se može navesti još. Slobodnije tumačeno, upitno je da li bi Marko Mihojević i/ili Adnan Kovačević pravu priliku u Bordo timu dobili da Miodrag Ješić nije skoro rastjerao šampionsku ekipu. Bez slobodnijeg tumačenja, da je finansijska situacija na Koševu bolja, Tarik Ramić prije četiri dana ne bi počeo utakmicu na Tušnju. Ili možda bi – jer pravila nalažu da dvojica U21 fudbalera moraju igrati od prve minute – ali broj U21 fudbalera u dresu Sarajeva u Tuzli (sedmorica) bi, zasigurno, bio manji.
Situacija nije previše drugačija ni na Grbavici. Posmatrajući posljednjih šest završenih sezona Premijer lige BiH, kada je Željo uspješno promovisao najveći broj mladih talenata? Jednostavno je. Onda kad novca nije bilo. Amir Hadžiahmetović koji se prodao u Konyaspor, Damir Sadiković koji se prodao Cracoviji, pa donekle i Riad Bajić koji i dalje ima ugovor s Udineseom – svi odreda su ozbiljne prilike dobili u sezoni 2014/15 kada je Plave predvodio Milomir Odović. Situacija u klubu bila je daleko od bajne, a tadašnji sastav Željezničara se do posljednjeg kola „tukao“ za titulu s puno skupljim (pa i iskusnijim) fudbalerima tima s Koševa. Treba spomenuti da su tada prave prilike dobili i Kerim Memija i Dženis Beganović koji je trenutno prvi strijelac Premijer lige.
Dakle, kao što se da primijetiti, u Sarajevu i Željezničaru mladi fudbaleri dobivaju priliku i razvijaju se onda kad je situacija teška, tj. kad su treneri primorani oslanjati se na mlade snage – bez veće razlike jesu li uzrok finansije ili to što je, naprimjer, prvi golman pokazao srednji prst svojim navijačima.
Svakako, cilj ovog teksta nije poručiti da je razvijanje u nesređenim klubovima dobro po mlade igrače. Naprotiv, za mlade nade i jeste najsretnije da se razvijaju u sređenim klubovima, pa i s kvalitetnim kolegama od kojih na terenu imaju štošta za naučiti. Primjer takvog razvoja je Gojko Cimirot kome je saradnja s Matom Jajalom bila od izuzetnog značaja za dalji razvoj. Ipak, „na muci se poznaju junaci“, govori jedna izreka, a izgleda je „muka“ gotovo jedina situacija u kojoj će sarajevski premijerligaši priliku dati mlađim igračima.
Da poentiramo, teška situacija u Sarajevu i Želji, pa čak i eventualni neulazak investitora u oba kluba (mada bi to sveukupno gledano bilo svakako pozitivno), ne moraju nužno značiti katastrofu. Baš u tim teškim situacijama sarajevski talenti i dobivaju priliku za razvoj, a istu često i iskoriste. Na drugoj strani, ukoliko strani kapital uđe u klubove, vjerovatno bi bilo malo onih koji bi ostali iznenađeni time da momke poput Tarika Ramića na djelu vide još svega nekoliko puta – a da onda, kroz neko vrijeme, na portalima gledaju video snimke njihovih majstorija po inostranim klubovima.