Piše: Faiz Softić
Kro mrak i žbunje
Gdje tu i tamo
Rastu otrovne travke
Jedna promiče zraka svjetla
I dvije zlatne zamahuju ruke
Čujete li onaj pljusak
Kad njeni dlanovi zahvate vodu
Oni koji ne vole bistrinu
Nek zauvijek odu
U svoje dolove, u svoje drače
Nek puste nas da plivamo
I smijemo se iz vode
Kako znamo.
Rodila zemlja sebi djecu
Rodila sebi zlato
Od čijeg svjetla gine bud’
I bježi u nepoznato.
