Postoje treneri koji biraju sigurne luke i oni koji se najbolje osjećaju usred najjače oluje. Vahid Halilhodžić, čovjek čije ime decenijama simbolizuje autoritet, disciplinu i neupitan rezultat, ponovo je tamo gdje ga srce vuče, ali gdje razum često nalaže oprez. U jeseni svoje bogate karijere, legendarni Vaha prihvatio je poziv svog Nantesa, kluba za koji je neraskidivo vezan i kao golgeter i kao spasilac, preuzimajući misiju koja na prvi pogled djeluje nemoguće.
Situacija u kojoj se Kanarinci nalaze danas teža je od bilo koje s kojom se Vaha ranije suočavao na La Beaujoiru. Dok kritičari šapuću kako bi ovaj hazarderski potez u poznim trenerskim godinama mogao baciti sjenu na njegovu besprijekornu reputaciju, oni koji ga poznaju znaju da on ne bježi od odgovornosti. Nantesu ne treba samo trener, treba mu lider koji poznaje dušu kluba, a Halilhodžić dolazi s namjerom da još jednom dokaže kako su disciplina i karakter jači od svake krize.
Pred nama su odlučujuće sedmice koje će definisati budućnost francuskog velikana, ali i potvrditi da li je Vahid Halilhodžić spreman za svoj najveći podvig do sada. U ekskluzivnom razgovoru, Vaha otovoreno govori o motivima povratka, riziku koji je svjesno prihvatio i vjeri u opstanak tamo gdje su mnogi već digli ruke.
“Ma evo, to sam ja htio da kažem. To je jedna ludost, ali koliko su me oni molili tri dana da dođem, jednostavno sam morao.Da je bilo koji drugi klub rekao, rekao bih: ma ne, kakvi. Ali zbog Nanta, tamo sam proveo sedam godina i ljudi očekuju da priskočim u pomoć. Međutim, bit će to misija gotovo nemoguća. Ali pokušat ćemo, šta ja znam, vidjet ćemo”, rekao je Halilhodžić za Sportske.ba.
Situacija nije bajna, svjetsan je toga i Vaha…
“Situacija je čak gora nego prije pet-šest godina kad sam isto dolazio. Tada sam došao u oktobru i imao sam vremena da radim s ekipom. Sada nemaš vremena – ostalo je dva ili tri mjeseca. Imaš grupu igrača koji su takvi kakvi jesu, a u klubu je situacija teška. Navijači su nezadovoljni, atmosfera nije dobra i sve to treba trpjetiNeki igrači to mogu podnijeti, neki ne mogu. Bit će jako teško, ali pokušat ćemo”, oprezan je.
Svjestan je da je povratkom u Nantes založio i svoju trenersku reputaciju, koja je sticana godinama i mukotrpno na različitim kontinentima…
“Stavlja se na kocku i moje ime. Vodio sam pet reprezentacija na Svjetsko prvenstvo, radio u Nantu, Parizu i drugim klubovima… Ali ja ću pokušati pomoći. To je klub koji volim i niko mi poslije neće moći prigovoriti da nisam pokušao.Istina, bio sam već rekao da više nikada neću trenirati. Nisam ni pomišljao da ću se opet naći u ovoj situaciji. Ali tri dana su me molili i na kraju sam pristao”, objašnjava nam Vaha.
A onda opet obrazlaže svoju odluku…
“Moraš imati i hrabrosti i malo drskosti. Lako je uvijek igrati na sigurno i ne riskirati. Ovo je jedna lična žrtva, ali i pomoć klubu koji mi je mnogo dao.Ne treba gledati samo sebe i svoj ego. Iako to može biti na štetu mog imena i renomea, ja na to ne gledam tako. Pokušat ću pomoći koliko mogu.Imao sam već slične situacije u klubovima kao što su Lille, Rennes i Nantes, tako da znam kako to ide. Ali ovo je malo specifično jer nema puno vremena.Do kraja prvenstva ima devet utakmica. Trebalo bi pobijediti najmanje pet. Ako dobiješ četiri i uzmeš jedno ili dva neriješena, možda bi bilo dovoljno. Ali to je skoro nemoguća misija, jer su do sada dobili samo četiri utakmice”, svejstan je aktuelne situacije.
Ipak, kreće na posao…
Sada nas čeka utakmica protiv Pariza, pa imamo još jednu sedmicu da radimo s ekipom, da se malo upoznamo i pokušamo nešto promijeniti.Situacija u klubu je kritična. Ima puno nezadovoljstva, pritiska i protesta navijača. Nimalo nije lako.Od mene svi očekuju da nešto napravim. A ja sam se već bio navikao na drugačiji život – porodica, kuća, Dubrovnik… povukao sam se i pratio fudbal sa strane. Nisam više bio svaki dan u tome. Imao sam i privatne obaveze i posao.Kada radiš kao trener u klubu ili reprezentaciji, to je posao 24 sata dnevno. A onda odjednom staneš. I nedostaje ti taj adrenalin koji imaš u vrhunskom sportu.Bavim se malo trčanjem i sportom, ali to nije isto”, zaključuje Vaha u intervju za Sportske.ba.












