PIŠE: Mladen Bošnjak
Bilo bi lijepo malo u stranu gurnuti knjige sjećanja, pogotovu one prepune idealizirane, prepune jalove borbe za bolju prošlost, krcate friziranim opisom raznih situacija, pogotovo onih koje su odredile dalji tok događanja.
Na takvu sam gomilu patetike naišao i na ovoj, našoj dakle, stranici u tekstu koji lamentira nad 28-om godišnjicom posljednjeg Veležovog domaćinstva pod Bijelim Brijegom. Taj i takav pristup sudbini „Rođenih“ je apsolutno kontraproduktivan, pogotovo ako je taj pristup nepotpun, a sjećanje selektivno.
Ne postoji iskreni ljubitelj sporta i nogometa u bivšoj Jugoslaviji koji nije rastužen teškom sudbinom mostarskog Veleža, ne postoji normalan nogometni fan koji se nije veselio njegovome kasnijem usponu, koji nije suosjećao prilikom padova. Velež je doživio nepravdu u SVOME gradu, od dijela SVOJIH igrača, i od dijela SVOJIH navijača. Veleža nije htjela ugasiti nikakva tajna organizacija, nikakva fantomska institucija, niti bezimene siluete. „Rođene“ su s Bijelog Brijega istjerali živi ljudi s imenom i prezimenom, svakom Mostarcu, navijaču Veleža posebno, itekako poznati. To je gola istina i od nje se ne može uteći. Niti treba bježati.
Ne znam što se autori svojevrsnog Veležovog mementa već godinama snebivaju da te ljude markiraju, imenuju, prozovu, i, ako misle da bi bilo dobro, anatemiziraju. Kad bi to učinili malo manje bi posezali za velikim riječima i teškom patetikom.
Da su autori ovog prisjećanja na zadnje Veležovo domaćinstvo u YU ligi pravi navijači i pravi prijatelji Veleža, onda bi mu svakako „prebili mačku“ što je to zadnje domaćinstvo igrao u „četničkom okruženju“, što je išao na gostovanje u Suboticu kroz spaljena sela i sravnjene gradove, što ga (Veleža) nije nimalo zanimalo zašto npr. Osijek ne može igrati u Gradskom vrtu, samo 200 metara od topova istih tih četnika koji su šetali Mostarom.
Mostarce nije uopće kopkala činjenica što su granate izorale stadion Dinama iz Vinkovaca, što su topovnjače okrenute prema Poljudu, što je prije pola godine izginula skoro kompletna momčad Sremca iz Bogdanovaca za koji su, ako je uopće važno, nastupali mahom Hercegovci.
Uz svu tragičnu i pretešku sudbinu Veleža, trebalo je, ako ništa zbog mlađih čitatelja, spomenuti i te okolnosti u kojima su „Rođeni“ igrali krnju jugoslavensku ligu. Pola godine poslije krvavog pada Vukovara. Na primjer!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Sportske.ba