U novinarskom poslu sam evo 35.godina. Uživo sam gledao utakmice u Brazilu, Argentini, Parizu, Dortmundu, Minhenu, Milanu, Kuala Lumpuru, Lisabonu, Barceloni…
Izvještavao sam sa čuvene brazilske Marakane, kada je bh.reprezentacija igrala svoju prvu utakmicu na svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014.godine.
Ipak, uživam gledati utakmice nižih rangova. Kantonalne. “Šabanija”, kako se nekad zvao rang iz kojeg se ne može ispasti…
Piše: Sinan Sinanović
Osmrtnica Amira Osmanovića
Prvi dan vikenda, u subotu svratio sam u Lukavac. Stadion “Jošik”. Na ulazu, osmrtnica ili čitulja. Amir Osmanović “Belka”, nekad najbolji napadač u BiH. U poslijeratnoj Bosni. Kao takav igrama, a bio je, potvrdit će svi koji su ga poznavali, izuzetan karakter, dospio je u reprezentaciju. Pozvao ga Fuad Muzurović, na prvu utakmicu koju je reprezentacija igrala s Albanijom. Bilo je to.1995.godine u Tirani. Igrali su još, između ostalih, Husref Musemić, Muhamed Konjić, Said i Nečko Fazlagić, Ismir Pintol, Almir Turković, Vedin Musić, Esmir Džafić, Enes Demirović, Asim Hrnjić, Senad Begić, Ibrahim Duro… Tadašnji centarfor iz Lukavca zamijenio je Musemića u nastavku utakmice. Kasnije će Osmanović igrati kao profesionalac u Kini. Prvi Bosanac u toj azijskoj zemlji…
Lukavac je nekoliko godina iza rata bio nogometni bastion. Nepobjediv. Efikasan, tim sastavljen, uglavnom od domaćih igrača. Kasnije će dolaziti “stranci”, poput Alena Mešanovića, Darka Vojvodića i drugi vrsni igrači.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Bajro Bačić je tvorac tog jakog Radničkog, što je bio strah i trepet za Želju, Sarajevo, Velež, Slobodu… Bačić je obavljao značajne pozicije, bio ministar u Vladi Tuzlanskog kantona, te dopredsjednik NSBiH. Prvi suradnik autoritativnog Jusufa Pušine i Jerka Doke.
Mirso Halilagić, pa imenjak mu Baraković, Merdanović, Šubić, Aljić, Osmanagić, Kolarić, Osmanović, Osmić, Šabanović, činili su kostur tog lukavačkog nogometnog giganta. Bašić, Tomić, Mahovkić, Hasanović, Hankić, Kuduzović kasnije su došli na scenu, igrali za državne selekcije. Igrama na Jošiku dres A reprezentacije zaradili su lucidni napadač Sead Osmić i odlični golman Samir Šabanović. Jedno vrijeme trener Radničkog bio je Rifat Mehinović, nekada vrsni centarhalf Slobode i Prištine…
U subotu se igrao derbi začelja Druge lige Sjever. Radnički i Bosna Mionica. Radnički je preselio u niži rang i do ove utakmice bio je ozbiljan kandidat za kantonalnu ligu. Na terenu, među dvadesetak igrača izdvaja se iskusni četrdesetogodišnji Armin “Mujo” Delić. Veznjak Bosne.
Vrijeme sunčano, teren idealan za igru. Sudijska trojka korektno obavila posao. Na terenu sam vidio poletnu momčad Radničkog, razigranog “Amerikanca” Armina Ahmetovića, strijelca i asistenta za uvjerljivu pobjedu 3:0. Ahmetović, igrač sjajne motorike, finih pasova, podsjetio je na svog prezimenjaka Mersudina Ahmetovića, koji je u nogometni svijet krenuo od Hemlijaša, preko Kalesije, Lukavca i postao kolosan napadač. Igrao je i za reprezentaciju BiH, bio i danas omiljen kod navijača Sarajeva.
Iako je Radnički slavio s 3:0, premda su Ahmetović, Hidanović, Ivić, Kamenčić, Dautović, Kavazović, Gazetić, Beganović, Mušić, Kovačević, Muminović, i drugi bili razigrani pitanje kako bi završila da mladi golman Emir Memić nije čudesno spasio svoj gol. Bravurozna intervencija talentiranog Memića, kojeg sam upisao u bilježnicu i zbog jednog poteza nakon utakmice.
Kada je sudija odsvirao kraj Memić je otišao, pokupio korner zastavice i predao ih “klupskom vojniku” redaru koji je za to zadužen.
“Moram pomoći našem prijatelju. On nas je pazio kada smo počinjali. Red je da mu barem ovako olakšamo- kazat će nam Memić, potom otišao u svlačionicu, pa sa saigračima svojim crnim pasatom2.0 TDI, na zasluženo piće.
Jasmin kao Jadrešin
Nepravedno je bilo kojeg igrača izdvajati, jer su svi odradili sjajno posao, ali gol Armina Ahmetovića
bio toliko dobar da ga je predosjetio svestrani i svuda prisutni fotoreporter Jasmin Duvnjaković. Uhvatio je u foto objektivu i strijelca Ahmetovića i gostujućeg golmana kako nemoćno prati loptu na putu ka mreži. Baš kao što je to godinama radio čuveni Volter Jadrešin, čije su fotke krasile kultni magazin “Tempo”…
Nije to sve. Na kraju blagi šok. Nevjerica. Navijači s centralne tribine, mlado i staro, papire sa sjedalica, vrećice grickalica, boce za piće svi do jednog uredno su bacili u korpu, odnosno vreću za smeće. Zaista rijetka slika da navijači na kraju očiste tribine, a golman nosi korner zastavice i druge rekvizite pored terena. Lijepa, meni najljepša slika iz Lukavca. Žao mi što više nema rahmetli Bajre Bačića, zatim Amira Osmanovića, pa čuvenog “hodže” menadžera Hamdije Hodžića… Nadao sam se da ću sresti vrsnog igrača i trenera Mirsu Halilagića, Osmića, Šabanovića, Merdanovića, Barakovića, Aljića, legendarnog Mehinovića, Šabanovića.., ali očito oni su u nekim drugim obavezama.
Kad god dođem u Lukavac sjetim se slike i ambijenta iz osamdesetih godina. S prijateljima došao sam u Lukavac. Za Radnički historijska utakmica. Igrao se baraž s Elektrobosnom. Za ulazak u Republičku ligu. Pričalo se da tim iz Jajca mora pobijediti, jer iza njih stoji Cvijetin Mijatović “Majo” , tadašnji politički autoritet. Njegova se baš slušala. Mijatović će kasnije postati član Predsjedništva SFRJ. Ne guglam ako baš nije nužda, pa se ne mogu sjetiti ko je prošao. Znam da za Radnički zbog kartona nije igrao najbolji igrač Mirsad Halilagić. Koji će brzo nakon baraža pojačati drugoligaša Šibenika. Ljubitelji starije generacije sjetit će se te majstorice.
Uz kafu u prekrasnom gradskom hotelu Milenium razmišljao sam o Lukavcu i Radničkom od prije dvadeset, trideset, četrdeset godina i današnjem, kojeg vode Mahovkić, Hasanović i ekipa.
Da dođem u Lukavac ponukao me i status na fejzbuku Mirze Bašića, nekadašnjeg mladog reprezentativca BiH i prvotimca Radničkog, koji se prisjetio kako je to nekada bilo u njegovim bivšim klubovima.
Na kraju, poruka Želji, Sarajevu, Čeliku, Veležu, Slobodi… Pojačanja ne tražite u susjedstvu, ni u Turskoj, Saudiji… Potencijalna pojačanja naći ćete u drugoj ligi Sjever i ostalim drugim ligama u BiH. Uostalom, pomenuti klubovi najbolje sezone igrali su, kada su kostur ima činili igrači iz omladinskih škola, a pojačanja su tražili iz Konjica, Zavidovića, Visokog, Sokoca, Banovića, Lukavca, Breze, Vogošće, Ilijaša, Jablanice, Čapljine…
