Piše: Senad Bilić Bily
Konačno je postavljena i otkrivena bista Mirzi Delibašiću, na mjestu koje jedino i priliči tom košarkaškom geniju, na platou Skenderije.
Onaj komad stakla ispred Fisa nije nikada mogao biti nešto što oslikava Mirzu i njegov doprinos Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Gotovo u isto vrijeme usvojen je i prijedlog da ulica koja se pruža pored Stadiona Grbavica dobije naziv Bulevar Ivice Osima.
Tako je još jedan sportski velikan ovog grada dobio svoje simbolično mjesto i zauvijek je njegovo ime sačuvano od zaborava. A onda, na kraju dana čovjek se upita – da li je to sve što je ostalo od sporta u ovom Gradu? Hoće li se sport ovog Grada pretvoriti u obilježavanje tužnih godišnjica i smrti njegovih bivših sportista i legendi?
Koga će buduće generacije slaviti, čije spomenike postavljati i čija imena davati ulicama ovog grada ubuduće? Na Skenderiji je bilo jako puno ljudi, ljudi iz sporta, politike, obrazovanja, ali ne vjerujem da se neko od njih upitao – je li Grad Sarajevo nakon Mirze Delibašića “iznjedrio” bar jednog relevantnog košarkaša ili nekog drugog svjetski poznatog sportistu i zašto nije?
Je li se neko od uvaženih zvanica upitao šta je s Mirzinom Bosnom, odnosno kako smo uspjeli bivšeg evropskog prvaka svesti u rang Sloge iz Mrkonjić grada? Kako smo uspjeli upropastiti kompletan sport u Sarajevu? Kako smo došli dotle da sarajevskim fudbalerima, košarkašima, rukometašima – lekcije drže ekipe iz mjesta koja nemaju više od 2000 stanovnika?
Ima tu još stotinjak pitanja bez odgovora. Dok nadležni ne smisle odgovore i nešto ne preduzmu, ostaje nam da se slikamo kraj statua nekadašnjih velikana ovog grada i gledamo kako u našem gradu evropske utakmice igraju timovi koji su osnovani prije nekoliko godina.
Opucaj selfi s Mirzom, idemo dalje, iz temelja, s karakterom, narod zna, država za čovjeka… bil hajr. Sport, muzika, kultura su svakako šejtanska posla…
