Piše: Mladen Bošnjak
Ne vjerujem da je igdje na svijetu, u krugu od par kilometara, rođen takav kvartet sjajnih mladih rukometaša: Matej Hrstić, David Mandić, Josip Šarac i Mario Pavlak. Sumnjam da je ijedan rukometni klub, u novije vrijeme, u svojoj školi, u svome dvorištu, odgojio četiri takva bisera. Četvorica nabrojanih, uz također veoma kvalitetne suigrače, predstavljaju najbolju momčad u Bosni i Hercegovini.
Nažalost, predstavljaju momčad bez izgleda da ih zadrži u budućnosti, skori odlazak je neminovnost. Protiv toga se gotovo nitko ne može boriti. Međutim, i u odlascima bi trebalo biti neke računice, nekog sistema.
Prelazak Mateja Hrstića u Zagreb gotova je stvar. Na ljeto. Josip Šarac će ostati još godinu, ali kao igrač, također, Zagreba. Mandić i Pavlak pod budnim su očima prokurista koji u svim kombinacijama izbjegavaju Izviđač. I oni će, najvjerojatnije, najprije u Zagreb. Pa kasnije u redove europskih divova. Zagreb će, razumije se, naplatiti odštetu.
Nejasno je, zaista, zašto su u Izviđaču toliko servilni prema Gopcu, čovjeku koji drma hrvatskim rukometom, nemalo pa, čitavih trideset godina. Zbog čega se netko ne sjeti da bi trebalo razgovarati i pregovarati, a ne samo klimati glavama. Nije tako samo u slučaju ovih mladića, i u vrijeme okoprčnog Mucića Zagreb je imao apsolutno pravo prvootkupa. Jest, jednom se Izviđač pokušao otrgnuti iz čeličnog Gopčevog zagrljaja. Pokušao je Mucić s Dubravkom Grgićem skinuti krunu s glave Zagrebove alfe i omege. Bilo je to dobrovoljno pristajanje na vazalni odnos prema Medveščak Agramu.
Ta je avantura kratko trajala. Čelnici Izviđača vratili su se brzo pod skute Zorana Gopca.
Iz Ljubuškog su put Doma sportova otišli brojni igrači, a u obrnutom smjeru nije dolazilo ništa. Ni novci, ni isluženi igrači, ni bilo kakva potpora. Osim, dakako, moralne.
Zašto je tomu tako, zašto volimo biti sluge, zašto bez riječi pristajemo na takvu „suradnju“, zašto volimo biti vazali? Jeli u pitanju mentalitet krotkih ovčica, možda neki politički zadatak, altruizam, roditeljske ucjene…? Vjerojatno tu ima svega pomalo.
Izviđač bi konačno trebao imati opipljivije koristi od svoje tradicije, svoje kvalitete, svoje Akademije. Jest, jako smo ponosni kad na velikim europskim i svjetskim natjecanjima vidimo svoju djecu, toplo nam je oko srca kad osvajaju prvenstva, kupove… Lupamo se u nejaka prsa. No, od nečeg drugog se živi.